Suvremeni pedagoški pristupi

3. Konstruktivizam i suvremeno učenje

Konstruktivizam je suvremeni pedagoški pristup koji primjenjuje aktivno učenje, a posebnost pristupa je da omogućuje studentima stjecanje znanja aktivnim sudjelovanjem u njegovu izgrađivanju odnosno konstruiranju, temeljem vlastitih iskustava, postojećeg znanja i refleksije. Pritom se nastoji da studenti što više samostalno odabiru i prerađuju informacije te stvaraju hipoteze i donose odluke. U okviru takve percepcije samostalno otkrivaju načela i zakone u sadržajima koje uče. Nastavnikova uloga se mijenja: on prvo treba uvesti student u neko novo područje i pomoći im da otkriju kako će najlakše i najdjelotvornije graditi novo znanje.

Prema konstruktivističkim postavkama, pri učenju treba što više primjenjivati samostalan rad studenata na problemima koji su povezani s gradivom koje trebaju savladati, tj. oni trebaju rješavati složenije i s realnim svijetom povezane zadatke, koristiti analize slučajeva, raditi na projektima itd.

U konstruktivizmu se vrednovanje temelji na studentovom napretku kroz proces učenja, a ne samo na krajnjem rezultatu ili usvojenom kvantitetu znanja.

To znači da se:

• prepoznaje i vrednuje napredak u odnosu na početno znanje i vještine
• vrednuje proces učenja, strategije koje student koristi, njegova refleksija i angažman.

Vrednovanje uključuje kontinuiranu procjenu studenta, samoprocjenu, vršnjačku procjenu i usmjerenost na napredak (learning progress) i proces, a ne samo završni rezultat.

U online okruženju uloga je nastavnika da prati i vrednuje, ne samo „koliko student zna“, nego koliko se promijenilo njegovo razumijevanje, vještine i sposobnost primjene znanja.

Socijalni konstruktivizam (Vygotsky, 1978.) dodaje da se znanje gradi u interakciji s drugima, kroz dijalog, suradnju i zajedničko rješavanje problema. Uloga nastavnika je da potiče suradničko odnosno kolaborativno učenje, te će dizajn uključivati učenje u paru, u timovima, zajedničko rješavanje zadataka. Vrednovat će se doprinos raspravama i davanje konstruktivnih povratnih informacija kolegama.

Iako su s vremenom razvijeni različiti pravci unutar konstruktivističke paradigme, koja se pripisuje misliocima kao što su J. Dewey, J. Piaget, L. Vygotski i J. Bruner, ona u cjelini njeguje predodžbu o studentu kao pojedincu koji proširuje i razrađuje svoje znanje u konstruktivnom
procesu – konstruktivnom utoliko što se nove informacije integriraju u postojeće znanje. Pritom se ne mijenja samo postojeća struktura znanja, već i nova informacija tim „uklapanjem“ stječe dodatne kvalitete.

Drugim riječima, učenje se u okviru takvih polazišta opisuje kao konstantan proces proširenja i (re)organizacije vlastitog znanja. Konstruktivizam uvodi novu kvalitetu u teorije učenja i kognicije kojima je tradicionalno dominirala komunikacijska metafora. Ona je podrazumijevala da je nekakav korpus znanja, smješten izvan pojedinca i sadržan primjerice u udžbeniku ili predavanju, trebao biti prenesen na studenta. Ako takva komunikacija nije bila uspješna, greška se pripisivala poruci (npr. načinu u organizaciji znanja određene poruke), izvoru poruke (neprimjerenost udžbenika) ili primatelju (npr. razina prethodnog znanja studenta). Novo i alternativno tumačenje procesa učenja, dakle konstruktivizam, tumači da podučavanje nije proces u kojem se znanje komunicira već stalan i aktivan proces konstrukcije znanja.

Osnovna načela konstruktivizma, dakle, predviđaju da znanja ne primamo pasivno putem osjetila ili putem komunikacije, već ga izgrađuje aktivni, misleći objekt. Znanje je organizirani iskustveni svijet subjekta, a ne objektivna ontološka realnost; ono je individualno, fleksibilno i stalno se mijenja. Iz ovakvoga određenja proizlaze preporuke za oblikovanje obrazovnih procesa, koji namjesto tradicionalne paradigme poučavanja, tj. posredovanja znanja zahtijevaju da osoba koja uči propitkuje, provjerava, odbacuje ili modificira svoje konstrukte stvarnosti. Pritom se nastoji da studenti što više samostalno odabiru i prerađuju informacije te stvaraju hipoteze i donose odluke. U okviru takve percepcije samostalno otkrivaju načela i zakone u sadržajima koje uče. Nastavnikova uloga se mijenja: on prvo treba uvesti student u neko novo područje i pomoći im da otkriju kako će najlakše i najdjelotvornije stjecati novo znanje te ih s vremenom osamostaliti tako da nauče kako sami mogu učiti (learning to learn). 

Prema konstruktivističkim postavkama, pri učenju treba što više primjenjivati samostalan rad studenata na problemima koji su povezani s gradivom koje trebaju savladati, tj. oni trebaju rješavati složenije i s realnim svijetom povezane zadatke, koristiti analize slučajeva, raditi na projektima itd. (Špiranec, 2008).

Primjeri konstruktivističkog pristupa u nastavi:

• Studij medicine: problemsko učenje (en. problem-based learning, PBL). Mali tim studenata dobiva opis pacijenta i, uz aktivaciju predznanja, formulira što znaju i što trebaju istražiti. Slijedi samostalno i timsko proučavanje izvora, izrada konceptualne mape i rasprava uz vođeno propitivanje. Završava se kratkom refleksijom  o tome kako je novo znanje konstruirano i kako ga primijeniti u kliničkoj odluci.
• Studij računarstva: projektno učenje (en. project-based learning, PjBL). Studenti osmišljavaju i razvijaju IoT (en. Internet of Things) prototip za stvarnog korisnika. Iterativno testiraju rješenje, vode dnevnik učenja, planiraju rad na ploči kanban i redovito rade vršnjačko vrednovanje. Znanje nastaje kroz dizajn, pokušaje i pogreške te javnu demonstraciju proizvoda.
• Studij društveno-humanističkog smjera: socijalna anotacija i istraživačko učenje (en. social annotation; en. inquiry). Studenti u digitalnom okruženju zajednički bilježe i komentiraju primarne izvore (npr. tekst, karta, artefakt), uspoređuju perspektive i zajednički definiraju kriterije uspjeha. Iz tih bilježaka razvijaju interpretacije i mini-studije slučaja, koje potom predstavljaju i revidiraju prema povratnoj informaciji. Naglasak je na zajedničkoj konstrukciji značenja i metakogniciji.