Izazovi vjerodostojnosti vrednovanja u digitalnom okruženju

1. Uvod

Ovaj materijal sadržava teoretski uvod u izazove vjerodostojnosti vrednovanja u digitalnom okruženju i preporuke kako ih smanjiti. To je podloga za analizu studija slučaja u skladu sa zadatkom i predloškom. 

Pojmovi digitalno vrednovanje i online vrednovanje često koriste kao sinonimi, ali zapravo označavaju donekle različite koncepte. Vrednovanje u digitalnom okruženju (digitalno vrednovanje) širi je pojam i označava svaki oblik vrednovanja koji uključuje uporabu digitalne tehnologije, bez obzira na to odvija se uživo u učionici ili na daljinu. Online vrednovanje je uži pojam, koji označava vrednovanje koje se odvija preko interneta, u virtualnom prostoru, često kao dio online nastave ili hibridnih modela izvođenja nastave.

Online okruženje i digitalno vrednovanje ima brojne prednosti koje su dobro dokumentirane u literaturi. Istodobno je vrednovanje u digitalnom okruženju, a posebno online vrednovanje povezano s izazovima kao što su mogućnost narušavanja vjerodostojnosti vrednovanja i smanjene mogućnosti komunikacije između nastavnika i studenata. 

Vjerodostojnost vrednovanja može se narušiti zato što je neke ishode učenja teško kvalitetno provjeriti u digitalnom okruženju zbog proširenog skupa načina na koje studenti mogu varati u online okruženju, ali i zato što nemaju svi studenti adekvatne tehničke uvjete za vrednovanje u online okruženju. 

Brzim razvojem umjetne inteligencije i gotovo univerzalnom dostupnošću generativne umjetne inteligencije mogućnosti varanja u digitalnom okruženju povećavaju se iz dana u dan.

 Varanje u online okruženju 

U online obrazovnom okruženju studenti se mogu lakše upustiti u varanje zbog osjećaja anonimnosti, slabe povezanosti s nastavnicima i vršnjacima i manjka izravnog nadzora. Prema teoriji moralne dezintegracije Alberta Bandure, pojedinci koriste kognitivne mehanizme – poput moralnih opravdanja – kako bi racionalizirali neetično ponašanje i umanjili osjećaj odgovornosti za varanje (Bandura, 1999).

Katkad je granica između varanja i prihvatljivih oblika pomoći neizrazita i nastavnik ili visoko učilište trebaju jasno odrediti što je dopušteno, a što nije. 

Međutim, postoje primjeri ponašanja koji će gotovo uvijek biti percipirani kao varanje.
Takvi primjeri (Sevnarayan-Maphoto, M, 2024) u online učenju uključuju:

• kopiranje sadržaja s interneta bez navođenja izvora
  
• korištenje generativne umjetne inteligencije za generiranje sadržaja bez navođenja izvora ili prompta
  
• korištenje nedopuštenih mrežnih izvora ili alata tijekom vrednovanja
  
• traženje odgovora od drugih preko društvenih mreža tijekom testova
  
• kopiranje tuđeg rada
  
• nedopušteno dogovaranje i suradnja tijekom ispita
  
• lažno predstavljanje tijekom online ispita
  
• kupnja gotovih eseja ili projekata.

Treba uočiti da se dosta nabrojenih varanja pojavljuje i u tradicionalnim oblicima nastave koja se izvodi uživo u učionici.

Uglavnom studenti pokušavaju varati na sumativnim vrednovanjima jer ona sa sobom nose veće rizike povezane s neuspjehom studenata. 

Noorbehbahani i sur. (2022) u sustavnoj analizi literature navode da je glavni razlozi za varanje na digitalnim ispitima prilike koje se pružaju na internetu i na online platformama. Drugi čimbenici uključuju pritisak zbog rokova, nedostatak motivacije i percepciju da varanje ne šteti drugima. 

Jednako tako Rüth i sur. (2024) ističu kako humanocentrični pristup (usmjeren na potrebe i percepcije studenata) može smanjiti akademsko nepoštenje u online ispitnim kontekstima, ne nadzorno-tehnološkim mjerama, već dizajnom ispita i jasnom komunikacijom o namjeni i koristi od vrednovanja.