Povezivanje tradicionalnog i suvremenog pristupa u visokoškolskom obrazovanju

1. Povezivanje tradicionalnog i suvremenog pristupa u visokoškolskom obrazovanju

Ciljevi obrazovanja u 21. stoljeću drastično su drugačiji od obrazovnih ciljeva postavljenih u prošlom stoljeću. Umjesto usmjeravanja pozornosti na nove izazove koje društvo zahtijeva i potpune transformacije obrazovanja, nastojimo prilagoditi zastarjeli obrazovni sustav prebacujući probleme iz jednog područja u drugo. Racionalno je rješenje obrazovati studente da znaju kako učiti u konstanto promjenjivom društvu. Za transformaciju modela obrazovanja potrebno je prihvatiti kurikulum usmjeren prema studentu koji studente čini vještima u suradnji, pronalaženju, analizi, organizaciji, vrednovanju i usvajanju novih informacija prema vlastitim potrebama te akademskoj i kulturnoj pozadini. Umjesto prisiljavanja na borbu s informacijskom eksplozijom, kurikulum okrenut studentu usmjerava se na personalizirani sadržaj okrenut potrebama pojedinaca.

Tablica 2. Razlike između tradicionalnog i suvremenog pogleda na nastavni proces (prema Špiranec 2005)

2. Konstruktivizam i socijalni konstruktivizam

Konstruktivizam, kao što je prethodno objašnjeno, temelji se na ideji da je učenje proces aktivne izgradnje znanja na temelju prethodnog iskustva i interakcije pojedinca s okolinom. U toj koncepciji naglasak je na individualnoj konstrukciji značenja, gdje student djeluje kao samostalan subjekt koji organizira, strukturira i interpretira informacije kako bi oblikovao vlastito razumijevanje sadržaja.

Socijalni konstruktivizam, iako dijeli temeljna načela s konstruktivizmom, dodatno naglašava društvenu dimenziju učenja. Znanje ne nastaje isključivo kao proizvod individualne kognicije, već se konstruira suradnjom, dijalogom i zajedničkim rješavanjem problema (Liu, 2005).

U kontekstu visokog obrazovanja socijalni konstruktivizam ima značajne implikacije za organizaciju nastave koja uključuje sljedeće elemente:

• grupni i timski rad
• projektno i problemsko učenje
• vršnjačko poučavanje i evaluaciju
• zajedničku izradu sadržaja (npr. wiki)
• rasprave na forumima i u sinkronim sesijama
• suradnju u digitalnim alatima (npr. Padlet, Miro, Google Workspace).

Ovaj pristup promiče ideju da znanje nastaje interakcijom među studentima, između studenata i nastavnika, ali i kontaktom sa širom zajednicom znanja, primjerice mrežnim zajednicama, otvorenim obrazovnim resursima, repozitorijima i profesionalnim mrežama, odnosno korištenjem e-učenja (Wangpipatwong & Papasratorn, 2008).

Konstruktivizam i socijalni konstruktivizam nisu međusobno isključivi, već se međusobno nadopunjuju. Dok konstruktivizam naglašava unutarnje, individualne procese učenja, socijalni konstruktivizam proširuje taj pogled i stavlja naglasak na kulturne alate, jezik i društvene odnose kao neizostavne elemente učenja. U digitalnome obrazovnom okruženju ova povezanost postaje posebno izražena. Tehnološki alati koji omogućuju suradnju (npr. forumi, zajednički dokumenti, virtualne učionice, LMS platforme) pružaju idealnu infrastrukturu za provedbu socijalno-konstruktivističkih obrazovnih modela. S druge strane, alati za personalizaciju i samoregulaciju (npr. e-portfoliji, interaktivne lekcije, refleksivni dnevnici) osiguravaju prostor za individualnu konstrukciju znanja u duhu konstruktivizma.

Upravo zato, suvremeni kurikulumi koji integriraju konstruktivistička i socijalno-konstruktivistička načela predstavljaju najzrelije modele obrazovanja u kontekstu cjeloživotnog učenja, razvoja kritičkog mišljenja, komunikacijskih i kolaboracijskih kompetencija te digitalne pismenosti. Takvi pristupi odgovaraju izazovima 21. stoljeća i potiču studente ne samo da steknu znanje, već da ga stvaraju, dijele i kritički preispituju u autentičnom i dinamičnom okruženju.

3. Zašto povezivati tradicionalne i suvremene metode?

U suvremenome visokom obrazovanju raste potreba za dinamičnim nastavnim pristupima koji mogu odgovoriti na promjene u društvenim, tehnološkim i obrazovnim kontekstima. Iako su tradicionalne metode (npr. predavanje, usmeno ispitivanje, ponavljanje gradiva) često kritizirane zbog pasivizacije studenata, one i dalje imaju vrijednost u strukturiranju znanja i prijenosu temeljnih informacija. S druge strane, suvremeni pristupi (kao što su problemsko i projektno učenje, suradničko učenje i digitalno posredovana nastava) potiču aktivnost, kritičko mišljenje i razvoj metakognitivnih sposobnosti. Međutim, oni nerijetko zahtijevaju više vremena za pripremu te jačanje pedagoških kompetencija nastavnika.

Kako povezivati tradicionalne i suvremene metode?

Integracija tradicionalnih i suvremenih metoda ne podrazumijeva jednostavno „dodavanje” digitalnih alata klasičnoj nastavi, već sustavno pedagoško promišljanje o metodama za postizanje ishoda učenja. Potrebno je postaviti si sljedeća pitanja: Koje dijelove gradiva treba jasno strukturirati?, Gdje je poželjno otvoriti prostor za raspravu, istraživanje i studentsku inicijativu?, Koji digitalni alati mogu obogatiti predavanje ili seminare (interaktivni kvizovi, vizualizacije..)? te Na koji način oblikovati aktivnosti da potaknu samostalnost studenata uz zadržavanje akademskog okvira?.

Primjeri povezivanja tradicionalnih i suvremenih oblika

a) Predavanje uz podršku digitalnih alata i interaktivnih testova

Klasično predavanje započinje kratkim uvodom u temu i jasnim ishodima učenja, nakon čega nastavnik kroz sažeta izlaganja uvodi ključne pojmove i primjere. U pravilnim razmacima provodi se kratka interakcija alatima kao što su Mentimeter ili Kahoot!, čime se provjerava razumijevanje i održava kognitivna aktivacija. Rezultati interaktivnih pitanja odmah se komentiraju te se po potrebi vraća na nejasne točke. Završni dio predavanja uključuje mini refleksiju ili kratki zadatak za samostalni rad, a povratne informacije služe kao formativno vrednovanje i priprema za sljedeći termin nastave.

b) Seminar s elementima problemskog učenja

Seminar započinje individualnim čitanjem ili zajedničkom analizom odabranoga znanstvenog teksta, uz vođene upite koji usmjeravaju pozornost na argumentaciju, metodologiju i zaključke. Slijedi strukturirana rasprava u kojoj sudionici iznose sažete stavove, uspoređuju izvore i postavljaju istraživačka pitanja. U trećem koraku male skupine rješavaju jasno definirani problemski zadatak koji proizlazi iz teksta te predlažu izvediva rješenja utemeljena na dokazima. Završno se rade kratke prezentacije i međusobne povratne informacije uz rubriku, čime se razvijaju analitičke, komunikacijske i suradničke kompetencije.

c) Projektna nastava

Projekt se pokreće nakon tematskog bloka na predavanjima, gdje je predstavljen teorijski okvir i kriteriji uspješnosti. Timovi biraju ili dobivaju problem iz stvarnog ili simuliranog konteksta te planiraju korake, raspodjeljuju uloge i definiraju rokove. Tijekom rada koriste se digitalnim alatima za upravljanje zadatcima i zajedničkom izradom dokumenata, a konzultacije s nastavnikom služe kao mentorska podrška i formativna provjera napretka. Ishod može biti strategija, izvještaj, prototip ili drugi opipljivi proizvod koji se na kraju javno prezentira i vrednuje prema unaprijed objavljenoj rubrici, uz refleksiju o procesu učenja.

4. Prednosti i nedostatci povezivanja

Prednosti

Povezivanje tradicionalnih i suvremenih metoda spaja jasnoću i strukturu predavanja s aktivnim učenjem, čime se istodobno osigurava sustavno pokrivanje gradiva i dublje razumijevanje primjenom. Takav pristup povećava angažman i motivaciju jer studenti prelaze od slušanja do rješavanja autentičnih zadataka i suradnje. Omogućuje prilagodbu raznolikim potrebama i predznanjima te razvija generičke kompetencije kao što su kritičko mišljenje, komunikacija, suradnja i digitalna pismenost. Uvođenje formativnog vrednovanja uz klasične ispite donosi češće i kvalitetnije povratne informacije te brže uočavanje teškoća u učenju. Digitalna okruženja povećavaju dostupnost materijala, olakšavaju kontinuitet rada i omogućuju transparentnije praćenje napretka.

Nedostatci

Integracija više metoda traži zahtjevno planiranje, dosljednu usklađenost ishoda učenja, aktivnosti i vrednovanja te više vremena za pripremu i povratne informacije. Povećava se opterećenje nastavnika i studenata, a bez jasne strukture postoji rizik fragmentacije i površnosti. Potrebna je pouzdana infrastruktura i razvijene digitalne kompetencije, dok digitalna nejednakost i tehnički kvarovi mogu narušiti kontinuitet. Vrednovanje autentičnih zadataka često je složenije i sporije, a otvaraju se pitanja akademskog integriteta, privatnosti podataka i pravednosti procjene u većim grupama. Pretjerana upotreba alata može stvarati kognitivno opterećenje i odvlačiti pozornost od ciljeva učenja.

5. Zaključak

Povezivanje tradicionalnih i suvremenih pristupa u visokoškolskom obrazovanju stvara čvrst, no istovremeno i fleksibilan okvir koji koristi i nastavnicima i studentima. Iz perspektive nastavnika jasnoća strukture i stabilnost tradicionalne nastave ostaju oslonac za planiranje, dok suvremene strategije u digitalnim okruženjima omogućuju aktivnije učenje, brže povratne informacije i bolju vidljivost napretka.

Iz perspektive studenta tradicionalna jasnoća pomaže orijentaciji u sadržaju i očekivanjima, a suvremene metode i digitalni alati potiču motivaciju, suradnju i primjenu znanja na stvarnim zadatcima. Istodobno se povećava potreba za samoregulacijom, odgovornosti i digitalnom pismenosti.

Zaključno, najviše koristi donosi promišljena ravnoteža: kratka i strukturirana objašnjenja povezana s aktivnim, problemskim i kolaborativnim zadatcima u digitalnim okruženjima te usklađeno vrednovanje koje jednako cijeni razumijevanje i primjenu. Takav pristup omogućuje da visokoškolska nastava ostane utemeljena na pouzdanim pedagoškim načelima, ali i otvorena prema novim oblicima učenja koji odražavaju potrebe suvremenog društva i tržišta rada.

Kombiniranjem tradicionalne didaktičke prakse s mogućnostima koje nude digitalne tehnologije, nastava postaje dinamičniji proces koji povezuje znanje, iskustvo i refleksiju. Nastavnici se pritom sve više pozicioniraju kao mentori i facilitatori, a studenti preuzimaju aktivniju ulogu u vlastitom učenju. Time se stvara okruženje u kojem su samostalnost, kritičko mišljenje i suradničko učenje jednako važni kao i sadržajno znanje.

6. Literatura

Liu, Charlotte & Matthews, R. (2005). Vygotsky's philosophy: Constructivism and its criticisms examined. International Education Journal. 6. 386-399.

Špiranec, S. (2005). Obrazovanje korisnika u visokoškolskim knjižnicama : novi pristupi u mrežnom okruženju (Pred-bolonjski magistarski rad). Zagreb: Filozofski fakultet u Zagrebu, Odsjek za informacijske i komunikacijske znanosti.

Wangpipatwong, T., Papasratorn, B., (2008). The influence of constructivist e-learning system on student learning outcomes. U: Van Slyke, C. (ur.), Information Communication Technologies: Concepts, Methodologies, Tools, and Applications, Volume 1 (1109-1121), Hershey & London: IGI Global.