Uvod: pedagogija, didaktika i metodika

1. Pedagogija, didaktika i metodika - uvod

Pedagogija je društvena znanost koja se bavi znanstvenim proučavanjem odgoja i obrazovanja. Pedagogija „proučava, istražuje i unapređuje odgoj i obrazovanje” (Hrvatska enciklopedija, 2025). Važno je istaknuti da se u engleskome govornom području za odgoj i obrazovanje te pedagogiju vrlo često koriste pojmovi education ili education science.

Jednako tako, moramo imati na umu da različiti stupnjevi obrazovanja, primarno, sekundarno i tercijarno, imaju i različite potrebe. Primarno i sekundarno obrazovanje bavi se odgojem i obrazovanjem djece i mladih, dok je u tercijarno obrazovanje usmjereno na obrazovanje odraslih. U tom kontekstu ne možemo ignorirati niti andragogiju kao znanost o obrazovanju odraslih.

Obrazovni sustav ima svoje zakonitosti i nužne procese pa je tako, osim pedagogije, potrebno spomenuti i didaktiku i metodiku kao grane znanosti. Didaktika se bavi organizacijom obrazovnog procesa, a metodika organizacijom obrazovanja pojedinog predmeta. U nastavku će biti objašnjen svaki od spomenutih triju pojmova s posebnim fokusom na visokoškolsko okruženje.

2. Što je pedagogija?

Prethodno smo naveli da je pedagogija društvena znanost koja proučava, istražuje i unapređuje odgoj i obrazovanje te proučava različite utjecaje na individualni i socijalni razvoj, kao i druge čimbenike, procese i sadržaje oblikovanja ljudske osobnosti i identiteta. Naziv joj potječe iz antičke Grčke (grč. paidagōgós: odgoj). Polazeći od temeljnog cilja odgoja, pedagogija proučava i utvrđuje pedagoške zadatke, zakonitosti i sadržaje te istražuje načine njihove primjene u praksi. U svom razvoju ona prati tijek društvenih promjena i oslanja se na znanstvena dostignuća drugih disciplina, kao i na prirodne čovjekove potrebe za socijalizacijom, inkulturacijom, obrazovanjem i osposobljavanjem za život. Ona se kao samostalna znanost o odgoju oblikovala u 19. stoljeću, a svoju neovisnost temelji na znanstveno utemeljenoj teoriji, metodološkoj potvrđenosti u iskustvu te na području odgoja kao specifičnoj i praktičnoj ljudskoj djelatnosti.

Visokoškolska pedagogija je disciplina koja proučava odgoj i obrazovanje u visokoškolskim ustanovama. Kao zasebno područje oblikovala se u drugoj polovini 20. stoljeća izdvojivši se iz školske pedagogije zbog specifičnih potreba visokoškolskog okruženja. U novije vrijeme usmjerena je na pitanja usklađivanja sustava visokog obrazovanja na europskoj razini Bolonjskim procesom i reformama. Posebno se ističe pomak od nastave usmjerene na nastavnika prema nastavi usmjerenoj na studenta. U njezinu okviru razvila se i visokoškolska didaktika koja proučava nastavu i učenje na visokim školama.

U svom radu Petričević et al. (2017) posebno su usmjereni na visokoškolsku pedagogiju i navode da je to „znanstveno-pedagogijska disciplina koja proučava zakonitosti odgojno-obrazovnog rada u specifičnim uvjetima visokog školstva (Vukasović, 1990, prema Petričević et al., 2017) odnosno zakonitosti visokoškolskih obrazovno-odgojnih procesa i subjekata u njima: visokoškolskih nastavnika i redovitih studenata.”

Nadalje, ističe da visokoškolska pedagogija proučava sve aspekte visokog obrazovanja i odgoja uključujući pitanja redovitih studenata i studenata s invaliditetom, kao i izazove provjere i priznavanja znanja i vještina odraslih koji, na temelju nepotpunoga formalnog obrazovanja i samoučenja, žele steći odgovarajuće visokoškolske kvalifikacije. Jednako kao i pitanja početnog obrazovanja, visokoškolska pedagogija proučava teme usavršavanja i napredovanje visokoškolskih nastavnika.

3. Što je didaktika?

Didaktika je grana pedagogije koja teorijski i iskustveno prikuplja spoznaje o školskoj nastavi i učenju. Osnivačima didaktike smatraju se Wolfgang Ratke (Methodus didactica, 1613) i Jan Ámos Komenský (Didactica magna, 1632). Didaktika se definira kao teorija obrazovanja uopće, neovisno o mjestu obrazovnog procesa ili kao teorija obrazovanja u nastavi koja predstavlja najsustavniji susret studenata, nastavnika i izvora znanja.

Riječ didaktika poznata je oko 2500 godina (grč. didaskein: vještina podučavanja) i imala je sljedeća značenja: 

didaskein - poučavati i držati nastavu

didaskalos - učitelj (uglavnom rob muškog roda)

didaskaleion - škola, prostor za učenje

didaktike tehne - tehnika, odnosno umijeće poučavanja.

Danas se naziv didaktika većinom koristi na području Europe, dok se na angloameričkom govornom području koriste termini: curriculum, theory of instruction ili research onteaching. Postoje brojne definicije didaktike, a Pranjić ih (prema Cindrić et al., 2016) dijeli u pet skupina:

• znanost o poučavanju i učenju
• teorija ili znanost o nastavi
• teorija obrazovnih sadržaja
• teorija upravljanja procesima učenja
• primjena psiholoških teorija poučavanja i učenja.

Gudjons (1993) ističe da didaktika uvijek obuhvaća dva aspekta: poučavanje i učenje. Procese poučavanja i učenja moramo uvijek sagledavati u sklopu obrazovnih ustanova (škole, obrazovanje odraslih, izvanškolsko radno obrazovanje) kao organizirane procese poučavanja i učenja. Poljak (1991) objašnjava odnos didaktike i pedagogije stavljajući ih u kontekst stupnjeva obrazovanja, a didaktiku definira kao granu pedagogije koja proučava opće zakonitosti obrazovanja, a pod zakonitostima obrazovanja smatra uzročno-posljedične veze i odnose u procesu stjecanja obrazovanja. 

Didaktika opisuje i objašnjava djelotvornost nastave na temelju didaktičkih načela te predviđa uzročno-posljedične veze u odgojno-obrazovnom procesu. Cindrić et al. (2016) navode da didaktika ima sljedeće zadaće:

analizirati i planirati odgojno obrazovni proces

osigurati praktične smjernice za djelovanje nastavnika u nastavnom procesu

Didaktika daje smjernice koje valja shvatiti kao pomoć učitelju u poučavanju i učenju, a ne kao gotov, dovršen recept ili recept za sigurno postupanje u složenim nastavnim situacijama. Smjernice su otvorene mogućnosti koje učitelj može primijeniti, propitivati u vlastitoj praksi te ih često nadilazi djelovanjem. Smjernice, prema tome, nisu smetnja učiteljevoj i učenikovoj kreativnosti. S tog motrišta didaktika nije samo teorija, već i promišljanje o praksi i odgovornosti za nju.

omogućiti uvid u didaktičke teorije i pravce

Ona je izvorište cjelokupne pedagogije u kojoj nastava zauzima središnje mjesto. Kao dio školske pedagogije, didaktika se bavi svrhom i zadatcima nastave povezujući obrazovne ciljeve (stjecanje znanja, razvijanje sposobnosti) s odgojnim ciljevima (razvijanje interesa, afirmacija racionalnih stavova, poticanje korisnih potreba). Ostvarenje ciljeva povezuje s učinkovitim ustrojem nastave i njezinih vremenskih odsječaka (školska godina, mjesec, tjedan, sat) te nastavnih sadržaja i jedinica. Istražuje djelotvornost nastave kroz didaktička načela, osmišljava uspješne metode poučavanja, prilagođava nastavu veličini skupina, promišlja o njezinu tijeku prema logici procesa učenja te razvija sustave praćenja, ocjenjivanja i vrjednovanja. Između opće teorije obrazovanja i nastavne prakse stoje metodike školskih predmeta, tzv. specijalne didaktike koje primjenjuju opća načela na konkretne sadržaje.

Suvremena didaktika obuhvaća i kurikulumske sadržaje jer se bavi ciljevima, strategijama, medijima i vrednovanjem. Također, možemo govoriti o didaktici digitalnog doba ili e-didaktici, gdje neki autori, poput Tchoshanova (2013), tvrde da razlika između tradicionalne didaktike i e-didaktike proizlazi iz promjene paradigme: naglasak se pomiče s podučavanja na oblikovanje procesa učenja. Taj je pomak osobito vidljiv u online obrazovanju, gdje je klasično podučavanje ograničeno formatom nastave. U tradicionalnoj je didaktici osnovni oblik rada nastava licem u lice (ponekad i hibridna), dok su u e-didaktici dominantne kombinirana i mrežna nastava. Time se i prostor učenja mijenja: učionicu zamjenjuje virtualno okruženje koje stvaraju sustavi za upravljanje učenjem i društvene mreže.

Jedan je od suvremenih pristupa i inkluzivna didaktika koja označava pristup poučavanju i učenju koji u središte stavlja različitost studenata i pravo svakoga na obrazovanje. Ona se razvija na temelju koncepta inkluzije, utemeljenog na ljudskim pravima, jednakim mogućnostima i socijalnoj pravdi. Cilj je inkluzivne didaktike stvaranje nastave koja ne prilagođava studente unaprijed zadanim obrascima, nego obrazovni sustav i metode poučavanja prilagođava potrebama studenata. Time se naglašava odbacivanje pristupa „jedan kurikulum za sve” i usmjerava se na fleksibilnost, diferencijaciju i otvorenost prema različitim potrebama i potencijalima.

Nastavnici imaju ključnu ulogu jer oblikuju nastavne strategije koje trebaju spriječiti marginalizaciju i diskriminaciju te omogućiti uključivanje svih studenata, osobito onih s posebnim potrebama ili onih koji pripadaju društveno ranjivim skupinama. Inkluzivna didaktika pritom povezuje socijalnu i individualnu dimenziju: doprinosi jednakosti u društvu, a pojedincima omogućuje razvoj kompetencija i veću autonomiju. Iako se u praksi još uvijek javljaju izazovi poput nedostatka kompetencija nastavnika ili nedovoljno jasnih smjernica, inkluzivna didaktika teži tome da obrazovanje postane proces u kojem svi studenti aktivno sudjeluju i imaju priliku za uspjeh.

Za više informacija o didaktici u suvremenom kontekstu preporučujemo vam 8. poglavlje Didaktika u suvremenom kontekstu mrežno dostupne publikacije Didaktika autora Vasilj i Jovanović.

4. Što je metodika?

Metodika (od grč. methodikí: umijeće planskog postupanja) je pedagogijska disciplina koja proučava zakonitosti odgoja i obrazovanja putem jednoga nastavnog predmeta, odnosno odgojno-obrazovnog područja.

Pranjić objašnjava da metodika podrazumijeva razmišljanje o metodama odnosno sustavan nauk o njima. Na postoji jedan univerzalni pristup istraživanjima u znanosti. Svako znanstveno područje ima svoje ciljeve, predmete i metode istraživanja pa tako i obrazovanje u svakom području ima svoje zakonitosti i pristupe. Stoga govorimo o metodama poučavanja i učenja u određenom području ili predmetu odnosno o metodici nastave pojedinog predmeta. Kada je riječ o metodikama koje se odnose na neka druga područja odgoja, naglašava ih se dodavanjem odgovarajućih atributa (metodika odgoja, metodika obrazovanja, metodika praktičnoga rada, metodika letačke obuke i sl.).

Pranjić objašnjava suodnos didaktike i metodike na sljedeći način: metodika kao zasebno didaktičko područje istraživanja, poučavanja odnosno određenog radnog zadataka. Njezin je osnovni spoznajni interes usredotočen na praktični aspekt didaktičkih, stručno didaktičkih i istom znanstvenom području pripadajućih promišljanja, tako da bi dužnost metodike bila praktična primjena znanstvenih otkrića upravo spomenutih disciplina. Metodika i didaktika su u ovom slučaju discipline koje se međusobno prožimaju, upućene su jedna na drugu i međusobno se nadopunjuju. U toj simbiozi didaktika se više zanima za opće didaktičke probleme poput vjernosti pedagoškim zasadama, čijem interesnom krugu ona i pripada, dok je metodika usredotočena na specifična pitanja vezana za posebne didaktike odnosno njihove mjerodavne znanosti.

Drugi kriterij odnosa didaktike i metodike temelji se na sadržajnim prerogativima. Didaktika je, naime, metodici nadređena znanost i osigurava joj adekvatne odgojno-obrazovne sadržaje. U tom kontekstu nije dužnost metodike razmišljati o sadržajima, već pronalaziti načine kako ih adekvatno posredovati. Prema nekim shvaćanjima didaktika je zadužena za „što” u nastavi, dok je metodika nadležna za „kako” to učiniti. Pritom određivanje obrazovne vrijednosti sadržaja, koji mora biti prilagođen zadanom cilju (didaktika) i u skladu s obrazovnim postupkom (metodika), ima vrlo važnu ulogu. Pristupi u skladu s načelima metodike i didaktike različito tretiraju sadržaj, što se često manifestira i izrazom metodičko-didaktički postupak koji je udomaćen u praksi .

Za detaljnije informacije o nastavnoj metodici svakako pročitajte članak Pranjić (2011).

5. Zaključak

Pedagogija, metodika i didaktika u visokoškolskom okruženju međusobno se nadopunjuju u oblikovanju kvalitetnog i poticajnog obrazovnog procesa. Pedagogija omogućuje temeljno razumijevanje odgojno-obrazovnih ciljeva i društvenog konteksta u kojem se odvija visokoškolsko obrazovanje. Didaktika, kao teorija nastave i učenja, usmjerena je na planiranje, organizaciju i provedbu nastavnog procesa te na razvoj strategija koje vode od tradicionalne nastave prema pristupima usmjerenima na studenta. Metodika povezuje opća didaktička načela s posebnostima pojedinih disciplina nudeći konkretne putove za prijenos znanja, razvoj kompetencija i oblikovanje akademskih vještina. U visokoškolskom kontekstu ona služi kao posrednik između teorijskih okvira i specifičnih nastavnih praksi.

6. Literatura

• Bognar, L., Matijević M. (2005). Didaktika. Školska knjiga.
• Borić, Edita. (2013). Metodika visokoškolske nastave: Prinosi razvoju metodika kolegija visokoškolskoga obrazovanja. Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.
• Caput Jogunica, R. (2022). Kineziološka metodika u visokom obrazovanju. Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu. (dostupno u repozitoriju Dabar uz prijavu).
• Cindrić, M., Miljković, D. i Strugar, V. (2016). Didaktika i kurikulum. IEP-D2, Učiteljski fakultet.
• Gudjons, H. (1993). Pedagogija temeljna znanja. Educa.
• Leksikografski zavod Miroslav Krleža. (2025). Pedagogija. Hrvatska enciklopedija. Dohvaćeno iz https://www.enciklopedija.hr/clanak/pedagogija.
• Mourat, T. (2013). Engineering of learning. UNESCO. Dohvaćeno iz https://unesdoc.unesco.org/ark:/48223/pf0000226436.
• Petričević, D., Nikolić, G., Domović, D. i Obad, J. (2017). Kurikulumske i didaktičko-metodičke osnove visokoškolske nastave. Pučko otvoreno učilište.
• Poljak, V. (1991). Didaktika. Školska knjiga.
• Pranjić, M. (2011). Nastavna metodika – teorijske osnove KROATOLOGIJA 2(2): 123–140. https://hrcak.srce.hr/file/119618.
• Vasilj, M. i Jovanović, I. (2021). Didaktika. Sveučilšte u Mostaru, Pressum. Dohvaćeno iz https://www.researchgate.net/publication/365374642_DIDAKTIKA.
• Vukasović, A. (1990). Pedagogija. Radna organizacija za grafičku djelatnost, Samobor.