Pedagoški kontekst učenja i poučavanja

1. Pedagoški kontekst učenja i poučavanja - uvod

Odgoj i obrazovanje predstavljaju temeljne procese oblikovanja pojedinca i društva, a u visokoškolskom okruženju dobivaju posebno značenje. Odgoj se usmjerava na vrijednosti, stavove i navike, dok obrazovanje razvija znanja, sposobnosti i vještine. Njihovo jedinstvo čini osnovu cjelovitog razvoja osobnosti i preduvjet su za uspješno sudjelovanje u društvu znanja. Visokoškolski pedagoški kontekst obilježen je specifičnim izazovima: nastavnik više nije samo prenositelj znanja, već i mentor koji potiče kritičko mišljenje, dijalog i suradničke odnose. Društvene promjene, digitalizacija i globalizacija dodatno oblikuju obrazovne ciljeve i metode tražeći od nastavnika fleksibilnost, refleksiju i stalno prilagođavanje.

2. Odgoj i obrazovanje

Odgoj je jedan od temeljnih pojmova pedagogije. Odgoj je proces smislenoga međuljudskog odnosa koji određuju uvjeti i mnogobrojni činitelji. U ovom kontekstu shvaćamo ga kao usmjerenost na afektivni čovjekov razvoj, dakle na njegove vrijednosti, stavove, navike i radnje. Odgoj nije učenje gotovih vrijednosti, normi, stavova i motiva ili prilagodba njima, već je rezultat ukupne prakse onih koji uče. Odgoj ima individualnu i društvenu dimenziju.

Uz pojam odgoja usko je vezan i pojam obrazovanja. Vrlo često govorimo o odgojno-obrazovnom procesu. Kako odgoj utječe na afektivni razvoj čovjeka, tako obrazovanje utječe na kognitivni razvoj čovjeka odnosno znanja i sposobnosti te psihomotorni razvoj čovjeka (vještine).

Obrazovanje je „organizirano učenje znanja i psihomotornih vještina koje se odvija s pomoću kognitivnih psihičkih procesa (percipiranja, mišljenja i pamćenja). Zato obrazovanje nazivamo organiziranim kognitivnim učenjem” (Pastuović, 2004). Svrha je obrazovanja osigurati mladim ljudima i odraslima neophodne uvjete za razvijanje shvaćanja tradicija i ideja koje utječu na društvo u kojem žive, za razumijevanje svoje i drugih kultura i prirodnih zakona te za stjecanje lingvističkih i drugih vještina koje su u osnovi učenja, osobnog razvoja, stvaralaštva i komunikacije” (Stammers & John, 1980).

Odgoj i obrazovanje ostvaruju se u integriranom procesu i ne mogu postojati jedan bez drugoga. Bez jedinstva odgoja i obrazovanja nije moguće ostvariti svestrano razvijenu ličnost. S obzirom na način provođenja, institucionalno ili individualno obrazovanje može biti formalno, neformalno ili informalno.

1. Formalno obrazovanje provodi se u obrazovnim institucijama koje provode nastavne programe koje su odobrile državne institucije odnosno one koje su formalno odobrene i udovoljavaju zakonskim propisima i regulativama. Završetkom takvih programa polaznici ostvaruju određeni stupanj obrazovanja te određene formalne kvalifikacije. Tom obliku obrazovanja pripada redovno obrazovanje na različitim stupnjevima, od osnovne škole do sveučilišta.
2. Neformalno obrazovanje ima oblike organiziranog učenja i provodi se najčešće u obliku seminara i tečajeva.
3. Informalno obrazovanje nema vanjsku organiziranu pomoć pri usvajanju znanja, već se temelji na samostalnom radu pojedinca. Informalno obrazovanje je često usputno, spontano i nenamjerno stjecanje znanja, vještina i stavova u svakodnevnom životu kroz iskustvo pojedinca ili društvene interakcije.

3. Specifičnost visokoškoloskog pedagoškog konteksta i utjecaj društvenih promjena na obrazovanje

Moderno sveučilište ima višestruku ulogu u društvu. Njegova je primarna zadaća obrazovanje studenata razvojem znanja, vještina i kompetencija potrebnih za profesionalni i osobni život. Osim toga, sveučilište je mjesto znanstvenog istraživanja, stvaranja novih spoznaja i prijenosa tih spoznaja u društvenu i gospodarsku praksu. Sve se više naglašava i njegova društvena uloga koja uključuje promicanje kritičkog mišljenja, poticanje inovacija, njegovanje demokratskih vrijednosti i doprinos društvenoj odgovornosti. U digitalnom dobu sveučilište postaje i središte cjeloživotnog učenja koje nudi prilike za stalno usavršavanje i prilagodbu brzim promjenama u svijetu rada i društvu.

Pedagoški kontekst visokog obrazovanja obilježen je nizom specifičnih obilježja koja ga razlikuju od nižih razina obrazovnog sustava. Ta se obilježja očituju u načinu oblikovanja nastavnih strategija, u prirodi odnosa između nastavnika i studenta, kao i u formulaciji obrazovnih ciljeva. Razumijevanje tih specifičnosti ključno je za svakoga visokoškolskog nastavnika jer omogućuje primjenu učinkovitih i svrhovitih pristupa poučavanju koji su usklađeni s karakteristikama studentske populacije, akademskim normama i zahtjevima institucije.

Utjecaj društvenih promjena na obrazovanje

Obrazovanje, a osobito visoko obrazovanje, ne razvija se u izolaciji, već u stalnoj interakciji s društvenim, političkim i gospodarskim kontekstom. Društvene promjene utječu na organizaciju rada, tehnologiju, komunikacijske obrasce i očekivanja koja se postavljaju pred visokoškolske ustanove. Visokoškolske institucije nisu samo mjesto prijenosa znanja, već su i aktivni sudionik u društvu i zajednici te mjesto inovacija i kritičkog promišljanja. Zbog toga je važno da visokoškolski nastavnik razumije prirodu i dinamiku tih promjena kako bi mogao kritički preispitivati vlastitu pedagošku praksu i razvijati odgovarajuće strategije poučavanja.

Tradicionalna slika nastavnika kao autoriteta i nositelja znanja sve više ustupa mjesto figuri mentora, facilitatora i partnera u procesu učenja. Istodobno se od student očekuje aktivnije i odgovornije sudjelovanje, sposobnost kritičke prosudbe, inicijativa i spremnost na cjeloživotno učenje. Takav pomak zahtijeva redefiniranje obrazovnih ciljeva i didaktičkih pristupa. Opširnije informacije o društvenom kontekstu obrazovanja pročitajte u istoimenom članku Ivana Cifrića (2017).

Digitalno društvo i društvena odgovornost visokog obrazovanja

Značajan aspekt suvremenih društvenih promjena odnosi se na digitalizaciju i širenje informacijsko-komunikacijske tehnologije. Digitalno okruženje transformira način pristupa znanju, strukturu nastave te interakciju između nastavnika i studenta. Visokoškolski nastavnik suočen je s izazovima održavanja relevantnosti sadržaja i osiguravanja akademske strogosti i integriteta u okruženju obilježenom brzim protokom informacija te problemima njihove pouzdanosti i provjerljivosti.

Razumijevanje utjecaja društvenih promjena na obrazovanje nužan je preduvjet za djelotvornu i relevantnu nastavu u visokoškolskom kontekstu. Nastavnik koji promišlja o svojoj ulozi u širemu društvenom okviru ne djeluje samo kao prenositelj znanja, već i kao aktivan sudionik u oblikovanju obrazovanja koje odgovara stvarnim potrebama zajednice i vremena u kojem se odvija.

4. Uloge i odnosi nastavnika i studenata

Uloga nastavnika u poticanju kritičkog mišljenja

U kontekstu visokog obrazovanja nastavnik više nije isključivi izvor znanja, već preuzima ulogu facilitatora učenja, mentora i tumača složenih konceptualnih struktura. Njegova je zadaća osmišljavati i provoditi nastavni proces na način koji potiče analitičko mišljenje, promišljanje argumenata i razvoj samostalnih stavova kod studenata. U tom okviru nastavnik stvara prostor za akademsku raspravu, njeguje dijalošku atmosferu i potiče kritičko propitivanje ustaljenih znanja i praksi. S obzirom na dinamičnu prirodu znanstvene spoznaje, poučavanje se temelji na modeliranju znanstvenog načina mišljenja i sustavnom razvijanju istraživačkih kompetencija.

Partnerski odnos između nastavnika i studenta

Jedna od prepoznatljivih karakteristika modernoga pedagoškog okruženja, pa tako i visokoškolskog, jest postupno napuštanje tradicionalnoga hijerarhijskog odnosa između nastavnika i studenta u korist partnerskog i suradničkog modela. Taj se odnos temelji na uzajamnom poštovanju, otvorenoj komunikaciji i transparentnosti. Student se pritom ne promatra kao pasivni primatelj znanja, već kao ravnopravan sudionik u obrazovnom procesu, čije se mišljenje, prethodno iskustvo i aktivni doprinos aktivno uvažavaju. U takvom okruženju nastavnik ne samo da prenosi znanja i usmjerava učenje, već se istovremeno koristi povratnim informacijama studenata kao alatom za vlastiti profesionalni razvoj. Takva promjena obrazovne paradigme postavlja pred nastavnika zahtjeve koji nadilaze čisto predmetno znanje. Očekuje se visoka razina pedagoške zrelosti, sposobnost refleksije o vlastitoj praksi te spremnost na prilagodbu različitim obrazovnim potrebama i izazovima suvremenoga akademskog okruženja.

5. Posebne pedagoške kompetencije

Odnose se na visokoškolsku pedagogiju i kompetencije nastavnika sa završenim nenastavničkim studijem. Znanja o visokoškolskoj pedagogiji odnose se na zakonitosti obrazovanja i odgoja redovitih studenata. Pedagoške kompetencije visokoškolskog nastavnika vezane su uz obavljanje odgojno-obrazovnih poslova s redovitim studentima sveučilišnih i stručnih studija, a andragoške kompetencije uz obavljanje obrazovno-odgojnih poslova s odraslim ili s izvanrednim studentima koji studiraju uz rad ili po osobnim potrebama (Petričević et al. 2017). Prema Vukasoviću (1990), visokoškolska pedagogija jest znanstveno-pedagogijska disciplina koja proučava zakonitosti odgojno-obrazovnog rada u specifičnim uvjetima visokog školstva, odnosno zakonitosti visokoškolskih obrazovno-odgojnih procesa i subjekata u njima: visokoškolskih nastavnika i redovitih studenata.

6. Zaključak

U visokoškolskom obrazovanju pedagogija, didaktika i metodika čine nerazdvojiv okvir koji omogućuje razvoj studenata u samostalne, kritičke i odgovorne osobe. Pedagogija daje teorijske temelje i društvenu dimenziju obrazovanja, didaktika usmjerava nastavni proces prema aktivnom učenju, a metodika povezuje opća načela s praktičnim posebnostima pojedinih disciplina. Uloga nastavnika pritom se mijenja od tradicionalnog prenositelja znanja prema mentoru i partneru, dok student postaje ravnopravan sudionik koji aktivno doprinosi vlastitom razvoju. Takav odnos potiče ne samo stjecanje stručnih i akademskih kompetencija, već i razvoj osobnih vrijednosti, suradničkih vještina i sposobnosti za cjeloživotno učenje. Na taj način visokoškolsko obrazovanje ostvaruje svoju ulogu u oblikovanju pojedinca, ali i u razvoju zajednice koja je sposobna za kritičko promišljanje, stvaralaštvo i društvenu odgovornost.

Dosadašnje razmatranje usmjereno je na općenito razumijevanje obrazovanja kao temelja tradicionalnog i suvremenog odgojno-obrazovnog sustava. Ipak, suvremeni kontekst obrazovanja ne može se u potpunosti razumjeti bez uključivanja digitalne dimenzije koja snažno utječe na načine poučavanja i učenja. Digitalna pedagogija, kao relativno nov i dinamičan pedagoški pristup, podrazumijeva promišljeno korištenje digitalnih tehnologija u svrhu unapređenja nastavnih metoda, didaktičkih strategija i oblika komunikacije između nastavnika i studenata. U visokom obrazovanju ona nadilazi puko tehničko posredovanje sadržaja te uključuje promjenu paradigme poučavanja od tradicionalnog prijenosa znanja prema stvaranju interaktivnih, kolaborativnih i personaliziranih okruženja za učenje. Uloga je digitalne pedagogije omogućiti stvaranje integriranih obrazovnih praksi koje potiču aktivno sudjelovanje studenata, razvoj digitalnih kompetencija te kritičko promišljanje informacija u okruženju obilježenom brzim protokom i promjenama.

7. Literatura

Buchberger, I., Bolčević, V. i Kovač, V. (2017). Kritičko mišljenje u obrazovanju: dosadašnji doprinosi i otvoreni smjerovi. Metodički ogledi : časopis za filozofiju odgoja, 24. (1), 109-129. Hrvatsko filozofsko društvo: Zagreb.

Buchberger, I. (2020). Priručnik Kako poučavati za kritičko mišljenje? CEZAR: Rijeka.

Cifrić, I. (2017). Društveni kontekst obrazovanja. Radovi Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Bjelovaru (11), 1-14. https://doi.org/10.21857/9xn31cr32y

Europska komisija, Digitalno desetljeće Europe

Europska komisija, Uključivo i povezano visoko obrazovanje

Pastuović, N. (2004). Andragogija. IPROZ: Zagreb

Petričević, D., Nikolić, G., Domović, D. i Obad, J. (2017). Kurikulumske i didaktičko-metodičke osnove visokoškolske nastave. Zagreb: Pučko otvoreno učilište.

Stammers, R. i John, P. (1980). Psihologija obučavanja. Beograd: Nolit.

Vukasović, A. (1990). Pedagogija. Samobor : Zagreb: Radna organizacija za grafičku djelatnost, Samobor.