E-učenje kao nova obrazovna paradigma

1. Uvod

E-učenje predstavlja novu obrazovnu paradigmu koja mijenja način na koji učimo, poučavamo i pristupamo znanju. Za razliku od tradicionalnog obrazovanja koje se temelji na fizičkoj prisutnosti i linearnom prijenosu informacija e-učenje omogućuje prostorno i vremenski fleksibilno, interaktivno i prilagodljivo obrazovno iskustvo. Temelji se na korištenju digitalnih tehnologija za distribuciju sadržaja, suradnju i komunikaciju, uz sve veću primjenu multimedije, mobilnog učenja i personaliziranih pristupa. E-učenje kao paradigma naglašava aktivnu ulogu studenta, potiče cjeloživotno učenje i podržava razvoj digitalnih kompetencija potrebnih u 21. stoljeću. U tom kontekstu e-učenje više nije samo alternativni oblik nastave, već sastavni dio suvremenog obrazovanja.

E-učenje možemo vrlo široko definirati kao korištenje tehnologija za oblikovanje obrazovnoga  procesa. Iako je nažalost vrlo široka, ta definicija opisuje punu širinu cjelokupnoga obrazovnog procesa u elektroničkom okruženju. Za uže definicije možemo se jedino koristiti različitim tipovima učenja na daljinu koji se javljaju i definiraju prema korisnicima kojima su namijenjeni te prema tipu provođenja nastavnog procesa. Ugrubo se e-učenje može podijeliti na učenje na daljinu i hibridno učenje.

Iako je e-učenje prvotno nastalo kao nastavak učenja na daljinu, širenjem ideje u tradicionalnom okruženju pojavila su se dva oblika e-učenja: čisto učenje na daljinu i hibridno učenje u kojemu je tehnologija podrška klasičnoj nastavi. Pojam učenja na daljinu pojavio se još vrlo rano u obliku dopisnih škola i najčešće za osobe koje u blizini nisu imale obrazovnu instituciju te su se trebale školovati od kuće.

Naravno, pojam je ostao gotovo isti, no smisao mu se u potpunosti promijenio, posebice s popularnosti i dostupnosti računala i interneta. S razvojem različitih generacija računala i mogućnostima koje ona nude pojavili su se novi oblici učenja na daljinu i učenja s pomoću računala te se mijenjala i terminologija. U većini je slučajeva do danas došlo do sinergije različitih oblika, odnosno tipova učenja pa su se i značenja koja se kriju iza različitih pojmova mijenjala te se i sam rječnik pojmova proširivao. Kako se tehnologija neprestano unapređuje, javljaju se uvijek novi oblici kojima se dodjeljuje novo nazivlje.

2. Studenti u središtu obrazovnog procesa

Razvoj i raznolikost oblika e-učenja ne utječu samo na način provedbe nastavnog procesa, već i na njegovu temeljnu pedagogiju. U središte suvremenih modela e-učenja sve se više stavlja student, čija se aktivnost, samostalnost i odgovornost za vlastiti napredak prepoznaju kao ključni preduvjeti uspješnog učenja u digitalnom okruženju. Upravo zato, razumijevanje koncepta „student u središtu obrazovnog procesa” postaje nužan korak u promišljanju i oblikovanju suvremene nastave. Koncept stavljanja studenta u središte obrazovnog procesa jedan je od temeljnih načela suvremenog obrazovanja. Za razliku od tradicionalnog modela, u kojemu je nastavnik bio primarni izvor znanja, danas se naglasak stavlja na aktivnu ulogu studenta. To znači da student više nije pasivni primatelj informacija, već aktivni sudionik i kreator vlastitog procesa učenja.

U praksi ovaj pristup podrazumijeva da se obrazovni proces oblikuje tako da polazi od potreba, interesa i predznanja studenata. Nastavni sadržaji i metode poučavanja prilagođavaju se različitim stilovima učenja, a studentima se omogućuje sudjelovanje u oblikovanju zadataka, projekata i istraživačkih aktivnosti. Korištenjem metoda, poput učenja temeljenog na problemima, timskog rada, projektnog i istraživačkog učenja, studenti razvijaju kritičko mišljenje, kreativnost i sposobnost rješavanja složenih izazova.

Tehnologija, a osobito sustavi za upravljanje učenjem (LMS), dodatno omogućuje studentima veću autonomiju. U
LMS-u studenti imaju stalni pristup materijalima, mogu pratiti vlastiti napredak, komunicirati s nastavnicima i kolegama te dobivati kontinuiranu povratnu informaciju. Time se osnažuje njihova odgovornost za vlastito učenje i potiče samoregulacija.

Uloga nastavnika u ovom modelu mijenja se i on više nije samo predavač, već mentor, facilitator i podrška studentima. Nastavnik usmjerava proces, pruža povratne informacije i osigurava resurse, ali prepušta studentima aktivnu ulogu u istraživanju i otkrivanju znanja.

Na institucionalnoj razini koncept „student u središtu” znači stvaranje poticajnog i inkluzivnog okruženja koje studentima pruža prilike za razvoj akademskih, profesionalnih i osobnih kompetencija. To uključuje fleksibilne kurikulume, prilagodbu nastavnih metoda, kao i pružanje podrške u obliku savjetovališta, mentorskih programa i digitalnih alata.

Takav pristup ne doprinosi samo uspješnijem učenju, već i razvoju samostalnih, odgovornih i angažiranih pojedinaca spremnih za cjeloživotno učenje i aktivno sudjelovanje u društvu.

3. Hibridno učenje

Razvoj e-učenja doveo je do pojave različitih modela koji nastoje povezati najbolje elemente tradicionalnog i digitalnog obrazovanja. Među njima, hibridno učenje (engl. blended learning) zauzima središnje mjesto jer spaja prednosti izravne nastave „licem u lice” s fleksibilnosti i interaktivnosti online okruženja.

Hibridno učenje predstavlja kombinaciju tradicionalnoga obrazovnog okruženja uz podršku e-učenja. Trenutačno predstavlja najrašireniji oblik učenja jer omogućuje učenje okrenuto studentu. Sve prednosti učenja na daljinu, poput pristupa obrazovanju bilo kada i bilo gdje, u ovom su modelu iskorištene, pa se gube oštre granice između tih dvaju načina učenja. Ovaj oblik zapravo predstavlja primjenu nove obrazovne paradigme u kojoj se potiče istraživačko i suradničko učenje, a nastavnik postaje voditelj tijekom procesa učenja.

Osnovne komponente i načini rada u hibridnom obliku učenja vidljivi su u tablici 4.

Hibridno okruženje također omogućuje učenje osobnim napretkom s pomoću web-obrazovnih modula, hiperveza na mrežne izvore, simulacija, scenarija, audiomaterijala i videomaterijala, online samovrednovanja te različitih oblika radnih materijala. Važan element čini i sustav podrške koji uključuje pomoć u korištenju tehnologije i baze znanja te dokumentaciju i dodatna pomagala koja olakšavaju izvođenje nastave i učenje.

U hibridnom tipu učenja pretpostavlja se da studenti i dalje ostaju vezani za fakultete i sveučilišta, ali koriste sve mogućnosti koje pruža tehnologija kako bi zadovoljili svoje potrebe te olakšali i poboljšali proces učenja i cjeloživotnoga obrazovanja.

Prema Batesu (2004), e-učenje, a time i hibridno učenje, potiče istraživačko učenje i nastavu te donosi niz prednosti u odnosu na tradicionalnu nastavu u učionici. Studenti imaju pristup visoko kvalitetnoj nastavi i učenju u bilo koje vrijeme i s bilo kojeg mjesta. Informacije koje je ranije mogao pružiti samo nastavnik sada su dostupne na zahtjev putem interneta. Ako je multimedijalno nastavno gradivo kvalitetno i dobro dizajnirano za e-učenje, ono može biti djelotvornije od tradicionalne nastave u predavaonici jer studenti brže usvajaju znanja uz pomoć ilustracija, animacija i različitih oblika strukturiranja sadržaja, osobito kada imaju veću razinu interakcije i nadzora nad vlastitim učenjem.

Nove tehnologije mogu se oblikovati tako da razvijaju vještine višeg reda poput rješavanja problema, odlučivanja i kritičkog mišljenja. Interakcija s nastavnicima i kolegama može se organizirati i koordinirati online komunikacijom, čime se povećavaju dostupnost, prilagodljivost i suradnja. Takvi modeli omogućuju timsku nastavu, interdisciplinarnu suradnju te stvaranje multikulturnih i međunarodnih skupina studenata.

Hibridno učenje stoga nije samo tehnička kombinacija dvaju pristupa, već odraz suvremene obrazovne paradigme koja spaja tehnologiju i pedagogiju u svrhu stvaranja aktivnog, fleksibilnog i studentu usmjerenoga obrazovnog procesa.

4. Digitalizacija nastavnih materijala

Kako su se tijekom vremena mijenjali oblik i način učenja na daljinu, mijenjali su se i nastavni materijali te oblici komunikacije između studenata i nastavnika. Od prvih dopisnih tečajeva, u kojima su se tiskani materijali slali poštom, preko radijskih i televizijskih predavanja pa do današnjih digitalnih platformi, obrazovanje na daljinu doživjelo je temeljitu transformaciju. Danas se granica između učenja na daljinu i tradicionalne nastave gotovo u potpunosti izgubila jer veliki broj visokoškolskih studijskih programa upotrebljava hibridne i fleksibilne oblike poučavanja koji kombiniraju elemente obaju pristupa obogaćujući nastavu korištenjem tehnologije.

U takvom okruženju oslanjanje isključivo na tradicionalne udžbenike i priručnike više nije dovoljno. Iako oni i dalje imaju svoju vrijednost u pružanju strukturiranih i provjerenih informacija, njihova statičnost i spor proces ažuriranja teško prate tempo suvremenog znanstvenog i društvenog razvoja. Nastavni materijali danas trebaju biti dinamični, dostupni i prilagodljivi kako bi odgovarali različitim stilovima učenja i digitalnim navikama studenata.

Razvoj znanstvene i obrazovne komunikacije dodatno je potaknuo nastanak institucijskih repozitorija i otvorenih arhiva koji omogućuju brzu razmjenu i dijeljenje znanja. U akademskom kontekstu, to su mjesta gdje nastavnici i istraživači mogu pohraniti svoje radove, materijale i nastavne resurse, čime se povećavaju vidljivost i dostupnost znanja. Slično tomu, u području obrazovanja razvili su se repozitoriji obrazovnih materijala koji omogućuju jednostavno ažuriranje sadržaja, smanjuju troškove tiska i promiču otvoreni pristup znanju.

S digitalizacijom obrazovnih materijala nastali su digitalni nastavni sadržaji, a zatim i otvoreni obrazovni izvori (Open Educational Resources – OER, o kojima možete pročitati više unutar ove aktivnosti). To mogu biti digitalne knjige, lekcije, interaktivni moduli, videozapisi, testovi ili cijeli e-kolegiji dostupni za online preuzimanje. Njihova je posebnost u tome što su slobodni za korištenje, dijeljenje i prilagodbu, najčešće pod Creative Commons ili sličnim licencama. Takvi resursi omogućuju nastavnicima da materijale prilagode vlastitim potrebama, a studentima da uče iz aktualnih, dostupnih i kontekstualno relevantnih sadržaja.

5. OER sadržaji

Otvoreni obrazovni sadržaji (engl. Open Educational Resources – OER) predstavljaju digitalne resurse za učenje, poučavanje i istraživanje koji su slobodno dostupni, prilagodljivi i redistribuirani pod licencama koje omogućuju otvorenu upotrebu. Korištenje i proizvodnja OER sadržaja sve se više prepoznaje kao ključna strategija za unapređenje kvalitete obrazovanja, povećanje pristupačnosti i poticanje suradnje među nastavnicima.

1. Što su OER sadržaji?

Otvoreni obrazovni resursi (OER) obuhvaćaju raznolike materijale koji se mogu slobodno koristiti u obrazovanju, istraživanju i samousmjerenom učenju. To uključuje digitalne udžbenike, interaktivne simulacije, prezentacije, testove, razne interaktivne aktivnosti, kao i multimedijske sadržaje poput videozapisa, zvučnih zapisa i tekstova. Neki OER projekti nude i cjelovite e-kolegije koji mogu poslužiti kao temelj za učenje ili kao nadopuna postojećim programima.

OER sadržaji najčešće su objavljeni pod Creative Commons licencama koje jasno definiraju uvjete korištenja, prerade i dijeljenja. Time se nastavnicima i studentima omogućuje da ne budu samo pasivni korisnici, već i aktivni kreatori: mogu slobodno prilagoditi sadržaje vlastitom kontekstu, nadograditi ih primjerima, prijevodima ili novim aktivnostima te ih ponovno dijeliti s drugima.

Više informacija o CC licencama dostupno je na ovoj poveznici.

2. Prednosti i izazovi uključivanja OER-a u nastavu

Uključivanje otvorenih obrazovnih resursa (OER) u nastavu donosi niz značajnih prednosti za studente i nastavnike. Prije svega, OER povećavaju dostupnost obrazovnih materijala jer uklanjaju financijske i geografske prepreke jer se studenti iz različitih dijelova svijeta mogu koristiti istim udžbenicima, kolegijima ili multimedijalnim sadržajima bez dodatnih troškova. Fleksibilnost uporabe omogućuje nastavnicima da odaberu, prilagode i kombiniraju materijale prema vlastitim potrebama i ciljevima kolegija, dok studenti mogu učiti tempom koji im najviše odgovara.

Osim toga, OER potiču otvorenu pedagogiju, odnosno pristup u kojem studenti i nastavnici aktivno sudjeluju u stvaranju i prilagodbi sadržaja. Time se razvija osjećaj zajedništva i odgovornosti u učenju. Korištenje OER-a također potiče suradnju i razmjenu dobre prakse među nastavnicima jer se materijali slobodno dijele, unapređuju i nadograđuju. Konačno, otvoreni resursi smanjuju troškove obrazovanja, što studentima i institucijama omogućuje pravedniji i održiviji pristup znanju.

Izazovi korištenja OER-a uključuju varijabilnu kvalitetu materijala (što uvijek treba provjeriti prije uvrštavanja u vlastiti e-kolegij, odnosno nastavu), potrebu za redovitim ažuriranjem sadržaja, tehničku održivost i ponekad nedovoljnu vidljivost dostupnih resursa (ako su preuzeti s vanjskih izvora). Također, nastavnici ipak trebaju uložiti dodatno vrijeme i podršku za prilagodbu OER-a vlastitom kontekstu (znatno manje nego da ih izrađuju ispočetka, no i dalje na to treba paziti).

3. Izrada OER sadržaja – pedagoški, tehnički i pravni aspekti

Izrada otvorenih obrazovnih resursa (OER) zahtijeva pažljivo planiranje i usklađivanje pedagoških, tehničkih i pravnih aspekata.

S pedagoškog gledišta važno je da sadržaji budu jasno povezani s ishodima učenja, strukturirani na logičan i pregledan način te prilagođeni različitim stilovima učenja. Nastavnici se trebaju koristiti metodama koje potiču interaktivnost i angažman, primjerice s poomoću testovva, multimedijskih sadržaja ili zadataka za samoprovjeru.

Tehnički aspekt uključuje izbor formata i alata koji omogućuju jednostavnu izradu, dijeljenje i ponovnu uporabu materijala. Popularni alati za izradu OER-a uključuju H5P za interaktivne sadržaje, Canva za izradu grafika i prezentacija, Audacity za snimanje i uređivanje zvučnih zapisa, OBS Studio za snimanje i streaming predavanja te Moodle LMS za objavu i organizaciju sadržaja u e-kolegije/tečajeve. Ključno je osigurati pristupačnost i zato sadržaji trebaju biti kompatibilni s čitačima zaslona, prilagođeni mobilnim uređajima i tehnički stabilni.

Pravni aspekt odnosi se na poštivanje autorskih prava i odabir odgovarajuće licence. Najčešće se koriste Creative Commons licence koje jasno definiraju uvjete dijeljenja, prerade i komercijalne uporabe. Autori trebaju paziti na korištenje slika, tekstova i multimedije iz vanjskih izvora te provjeriti imaju li dopuštenje za njihovo uključivanje.

Uz navedeno, treba obratiti pozornost i na kvalitetu materijala pazeći da sadržaj bude ažuran, točan, metodički dobro oblikovan i usklađen s obrazovnim standardima. Na taj način OER ne postaje samo besplatan, već i kvalitetan resurs koji stvarno doprinosi obrazovanju.

4. Platforme i alati za OER

Postoje brojne platforme koje nude pristup OER sadržajima. Primjeri uključuju OpenStax (digitalni udžbenici), OER Commons (otvoreni repozitorij obrazovnih materijala), MERLOT (multidisciplinarna baza resursa), te MIT OpenCourseWare (cjeloviti sadržaji e-kolegija) ili Khan Academy (interaktivni kolegiji i videomaterijali). Takvi izvori značajno doprinose demokratizaciji obrazovanja i potiču kulturu dijeljenja znanja.

5. Uloga nastavnika i institucija

Za uspješno uključivanje otvorenih obrazovnih resursa (OER) nužna je kombinacija napora pojedinačnih nastavnika i institucionalne potpore koja im treba olakšati posao. Nastavnici imaju ključnu ulogu jer postaju dizajneri digitalnih obrazovnih materijala: oni stvaraju nove sadržaje, prilagođavaju postojeće OER materijale svojem obrazovnom kontekstu i specifičnostima e-kolegija te kontinuirano evaluiraju njihovu kvalitetu i pedagošku vrijednost. Time prelaze iz tradicionalne uloge predavača u aktivne kreatore znanja. Za takav pristup potrebne su razvijene digitalne i autorske kompetencije koje uključuju poznavanje alata za izradu digitalnih sadržaja, razumijevanje načela otvorene pedagogije i svijest o autorskim pravima i licencama.

Institucije imaju odgovornost stvoriti okruženje koje potiče nastavnike na korištenje i razvoj OER-a. To uključuje sustavno vrednovanje i priznavanje rada na otvorenim obrazovnim resursima, ponudu programa profesionalnog razvoja i obuke, kao i tehničku i savjetodavnu podršku. Također, važno je da institucije promoviraju otvoreno obrazovanje kao dio svoje strategije i kulture kvalitete. Samo zajedničkim djelovanjem nastavnika i institucija moguće je osigurati održivost i širu primjenu OER-a u visokom obrazovanju.

OER sadržaji nisu samo obrazovni materijali – oni su alat za demokratizaciju znanja, podrška inkluzivnom i kvalitetnom obrazovanju te prilika za jačanje suradnje, inovacije i transparentnosti u obrazovnom sustavu. Aktivnim uključivanjem u proizvodnju i upotrebu OER-a nastavnici preuzimaju aktivnu ulogu u oblikovanju otvorenog, relevantnog i održivog obrazovanja za budućnost. Više o OER-u možete pročitati na ovom PDF letku.

6. Mikroakreditacije

Mikroakreditacije predstavljaju noviji, ali izrazito dinamičan koncept koji nadopunjuje formalne obrazovne sustave. Mikroakreditacija je u osnovi potvrda o stjecanju specifične kompetencije, znanja ili vještine u okviru manjega obrazovnog modula koji može trajati od nekoliko sati do nekoliko tjedana. Za razliku od tradicionalnih diploma ili certifikata, mikroakreditacije su ciljane, fleksibilne, brze za stjecanje i povezane s konkretnim potrebama tržišta rada.

S obzirom na rastuću važnost cjeloživotnog učenja i potrebu za fleksibilnim oblicima obrazovanja, mikroakreditacije predstavljaju važan alat za osobni i profesionalni razvoj, osobito kada su povezane s kvalitetno dizajniranim sustavima e-učenja. U kontekstu sveučilišnog obrazovanja one mogu biti implementirane kao dopune redovnim kolegijima, dodatne kvalifikacije, priznate stručne kompetencije ili zasebni obrazovni moduli za vanjske polaznike. Dodatne informacije o mikrokvalifikacijama u visokom obrazovanju možete pronaći na poveznici.

7. Analitika učenja

U posljednjim dvama desetljećima digitalna transformacija obrazovanja donijela je niz dubokih promjena u načinu organizacije, provedbe i vrednovanja nastavnog procesa. Razvojem e-učenja, koje se prvotno razvijalo kao nadopuna obrazovanju na daljinu, a danas se sve više koristi kao integrirani dio visokoškolskog obrazovanja, otvoren je prostor za sustavno prikupljanje i analizu velikih količina podataka o ponašanju i postignućima studenata. Upravo je ta podatkovna dostupnost stvorila temelje za razvoj analitike učenja, novoga interdisciplinarnog pristupa koji obrazovanje ne promatra samo kroz pedagošku i didaktičku prizmu, već i kroz mogućnosti koje nude računalne znanosti i obradu velikih skupova podataka.

Analitika učenja (engl. learning analytics) definira se kao proces prikupljanja, mjerenja, analize i interpretacije podataka o studentima i njihovim obrazovnim kontekstima s ciljem razumijevanja i optimizacije procesa učenja te donošenja informiranih pedagoških odluka. Iako svoje korijene dijeli s vrednovanjem obrazovnog procesa, analitika učenja u fokus stavlja obradu stvarnih, najčešće digitalno prikupljenih tragova ponašanja korisnika poput aktivnosti u sustavu za
e-učenje, vremena provedenog uz određene sadržaje, rezultata na kvizovima, interakcija na forumima ili načina navigacije u nastavnom materijalu.

U kontekstu visokoškolskog obrazovanja primjena analitike učenja može obuhvatiti više razina. Na razini studenta omogućuje pružanje personalizirane povratne informacije i usmjeravanje studenata na temelju njihovih obrazovnih potreba, navika i postignuća. Na razini nastavnika pruža vrijedne uvide u učinkovitost nastavnih materijala i metoda, otkriva obrasce u učenju koji mogu ukazivati na rizik od odustajanja ili slabog uspjeha te pomaže u dizajniranju učinkovitijih kurikuluma. Na razini institucije analitika može služiti strateškom upravljanju, evaluaciji programa i donošenju obrazovnih politika temeljenih na podatcima.

Teorijski gledano, analitika učenja oslanja se na više disciplina: pedagogija služi razumijevanju pedagoških koncepata i ciljeva, računarstvo i informacijske znanosti razvijaju alate za obradu i vizualizaciju podataka, dok psihologija doprinosi tumačenju ponašanja i motivacije. Takva interdisciplinarnost zahtijeva opreznu interpretaciju rezultata jer kvantitativni podatci ne mogu u potpunosti obuhvatiti sve dimenzije učenja.

Važno je naglasiti da se učinkovita primjena analitike učenja ne svodi na tehničku implementaciju alata, već zahtijeva pedagoški promišljeno oblikovanje metrika i pokazatelja, jasnu etičku regulaciju prikupljanja i upotrebe podataka te aktivnu uključenost nastavnika u interpretaciju rezultata. Također, integracija analitike u visokoškolski kontekst pretpostavlja digitalnu pismenost nastavnog osoblja, institucionalnu podršku i kontinuiranu edukaciju svih dionika u sustavu obrazovanja.

Primjeri

Na visokoškolskim ustanovama koje se koriste Moodle LMS-om, analitika učenja može se primijeniti na različite načine kako bi se unaprijedila kvaliteta poučavanja i pružila pravovremena podrška studentima. Korištenjem Moodle analitike učenja (engl Moodle Learning Analytics) moguće je provesti različite analize i predikcije temeljene na modelima koji automatski obrađuju podatke o aktivnostima i uspješnosti studenata. Ovi modeli koriste se algoritmima prediktivne analitike i mogu pomoći nastavnicima u ranom prepoznavanju obrazaca koji upućuju na rizik, napredak ili angažman, npr.:

Predikcija rizika od neuspjeha na kolegiju (engl. Students at risk of dropping out)

Ovaj model analizira obrasce ponašanja studenata u tečaju uključujući broj prijava, dovršene aktivnosti, sudjelovanje u forumima i rezultate kvizova. Na temelju prikupljenih podataka sustav predviđa koji studenti pokazuju znakove niskog angažmana ili rizika od odustajanja. Nastavnik dobiva obavijest i može poduzeti pravovremenu intervenciju, primjerice ponuditi dodatne konzultacije ili personalizirane zadatke.

Predikcija vjerojatnosti uspješnog završetka aktivnosti (engl. Upcoming activities due)

Moodle može predvidjeti vjerojatnost da će student dovršiti zadane aktivnosti unutar roka. Sustav analizira dosadašnje obrasce predaje zadataka, vrijeme provedeno na platformi i sudjelovanje u prethodnim aktivnostima. Na temelju tih podataka automatski upozorava studente ako postoji rizik od kašnjenja, čime potiče razvoj samoregulacije i odgovornosti u učenju.

Ovi modeli dostupni su u ugrađenom Moodle Analytics API-iju i mogu se aktivirati na razini e-kolegija ili cijelog sustava. Njihova je svrha pomoći nastavnicima i studentima u donošenju odluka temeljenih na podatcima te u razvoju proaktivnih strategija podrške učenju.

8. Literatura

Banek Zorica, M. (2007). Sustavi za upravljanje obrazovnim materijalom u elektroničkom okruženju: doktorska disertacija. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Bates, T. (2004). The promise and the myths of e-learning in post-secondary education. The Network Society. https://doi.org/10.4337/9781845421663.00025.