Pozitivan i negativan utjecaj tehnologija na proces učenja

1. Uvod

2. Povećana dostupnost znanja i informacijski višak

Jedan je od ključnih doprinosa digitalne tehnologije demokratizacija pristupa znanju. Studenti mogu pristupiti velikom broju izvora, znanstvenim člancima, e-knjigama i otvorenim obrazovnim resursima, bez obzira na vremensku ili prostornu udaljenost. To pridonosi većoj autonomiji i fleksibilnosti učenja, osobito u kontekstu cjeloživotnog obrazovanja i učenja na daljinu.

Međutim, ovaj pozitivni učinak ima i svoju negativnu protutežu u obliku informacijskog viška i preopterećenja studenata. Količina dostupnih podataka može dovesti do preopterećenosti, zbunjenosti i poteškoća u razlikovanju relevantnih od irelevantnih informacija. Tehnološki medij pritom ne posreduje nužno kvalitetu, već kvantitetu, što dodatno naglašava potrebu za razvojem informacijske i digitalne pismenosti kao temelja kritičkog pretraživanja, vrednovanja i korištenja informacija.

Strategije i načini rješavanja problema informacijskog viška

Kako bi se učinkovito nosili s izazovom informacijskog viška, nastavnici i studenti trebaju primjenjivati strategije koje potiču kritičko promišljanje, organizaciju i filtriranje informacija. Prvo, potrebno je jasno definirati ciljeve učenja i kriterija za odabir izvora, čime se pozornost usmjerava samo na one sadržaje koji izravno doprinose razumijevanju teme i ostvarenju ishoda učenja.

Digitalni alati mogu biti značajna podrška u tom procesu. Alati za organizaciju znanja kao što su Notion (koji koristi AI), Obsidian, Evernote ili OneNote omogućuju strukturirano bilježenje i kategorizaciju informacija, dok alati za upravljanje referencama kao što su Zotero ili Mendeley pomažu u prikupljanju, označavanju i citiranju relevantnih izvora. Nastavnici mogu studente usmjeriti i na korištenje pouzdanih baza podataka i akademskih tražilica (npr. Google Scholar, ERIC, Scopus) te ih poticati da prepoznaju razliku između znanstveno utemeljenih i popularnih izvora.

Pedagoški pristupi koji potiču metakognitivne strategije i refleksiju o procesu učenja mogu dodatno pomoći studentima u razvoju sposobnosti filtriranja informacija. Aktivnosti poput vođenja digitalnog dnevnika učenja, izrade mentalnih mapa ili grupnih rasprava o kvaliteti izvora potiču dublje razumijevanje i kritičko vrednovanje sadržaja.

Na praktičnoj razini korisno je poticati tzv. „digitalnu dijetu”, odnosno svjesno ograničavanje broja korištenih izvora i redovito filtriranje spremljenih materijala prema relevantnosti. Takvi pristupi ne samo da smanjuju kognitivno opterećenje, već i potiču razvoj samoreguliranih strategija učenja te informacijske odgovornosti u digitalnom okruženju.

3. Personalizacija nasuprot pasivnom konzumiranju

Razvoj adaptivnih sustava i algoritama za personalizaciju omogućuje individualizirani pristup obrazovnom sadržaju. Tehnologija može analizirati napredak studenta, prepoznati njegove poteškoće i prilagoditi sadržaj, tempo i zadatke njegovim specifičnim potrebama. Takav pristup posebno je koristan u heterogenim skupinama te u inkluzivnom obrazovanju.

Nasuprot tomu, digitalno okruženje može poticati i pasivno konzumiranje sadržaja, osobito ako se obrazovni proces svodi na gledanje videolekcija, prelistavanje prezentacija i preuzimanje gotovih materijala. U tom slučaju izostaje aktivna konstrukcija znanja, interakcija i refleksija, čime se smanjuje kvaliteta učenja. Tehnologija, dakle, nije po sebi ni aktivirajuća ni demotivirajuća, već njezina pedagoška vrijednost ovisi o načinu uporabe.

Primjeri alata

Kako bi se u potpunosti iskoristio potencijal adaptivnih sustava, nastavnici trebaju pažljivo planirati način njihove integracije u nastavu te ih koristiti kao podršku aktivnom i refleksivnom učenju. Alati kao što su Socrative, Wayground ili izvori kao što je Khan Academy omogućuju personalizirano praćenje napretka i prilagodbu sadržaja prema razini razumijevanja studenta. U visokom obrazovanju sve se češće koriste i sustavi s analitikom učenja, primjerice Moodle analitika učenja ili Canvas uvidi, koji nastavnicima nude podatke o angažmanu studenata, učestalosti prijava i uspješnosti u pojedinim zadatcima.

Nastavne strategije koje se dobro nadovezuju na adaptivne tehnologije uključuju metodu obrnute učionice ili učenje temeljeno na problemu (PBL). U takvim pristupima studenti individualno prolaze prilagođeni digitalni sadržaj, a zatim u nastavi aktivno primjenjuju stečeno znanje kroz rasprave, suradničke zadatke i refleksiju. Ovi modeli potiču prijenos fokusa s konzumiranja sadržaja na njegovo razumijevanje i primjenu.

Za sprečavanje pasivnog korištenja digitalnih resursa nastavnici mogu primijeniti nekoliko praktičnih savjeta. Prvo, svaku videolekciju ili interaktivni sadržaj treba povezati s konkretnim zadatkom, pitanjem za refleksiju ili forumskom raspravom. Drugo, preporučuje se korištenje alata za interaktivne videolekcije kao što su Edpuzzle, H5P ili Nearpod, koji omogućuju umetanje kvizova, komentara i uputa unutar videa. Treće, nastavnici mogu poticati formativno vrednovanje redovitim kratkim aktivnostima samoprocjene i povratne informacije, čime se održava angažiranost i motivacija studenata.

Ključ uspjeha leži u uravnoteženju tehnologije i pedagogije: digitalni alat ne bi trebao zamijeniti nastavnika, već podržati njegovu ulogu mentora koji potiče samostalnost, kritičko mišljenje i aktivno sudjelovanje studenata u vlastitom učenju.

4. Interaktivnost i igrifikacija nasuprot distrakciji i multitaskingu

Digitalne tehnologije pružaju niz alata za poticanje angažmana i motivacije studenata, od interaktivnih kvizova i simulacija do elemenata igrifikacije poput bodova, znački i rang-lista. Takve aktivnosti mogu pojačati unutarnju motivaciju i osjećaj kompetentnosti i autonomije te učenje učiniti privlačnijim.

S druge strane, digitalno okruženje obiluje distrakcijama, obavijestima, otvorenim karticama preglednika i društvenim mrežama, što nerijetko dovodi do multitaskinga (istovremeno obavljanje više zadataka). Istraživanja pokazuju da istovremeno obavljanje više zadataka, osobito tijekom učenja, smanjuje učinkovitost obrade informacija i negativno utječe na dugoročno pamćenje. Stoga je važno u nastavnom dizajnu anticipirati ove rizike i jasno strukturirati digitalne aktivnosti te svakako planirati i svojevrsne digitalne pauze unutar rasporeda.

Alati

Digitalne tehnologije nude širok raspon mogućnosti za poticanje angažmana i motivacije studenata, ali njihova učinkovitost ovisi o promišljenomu pedagoškom dizajnu. U visokom obrazovanju najčešće se koriste alati koji omogućuju aktivno sudjelovanje, refleksiju i interakciju unutar digitalnog okruženja.

Moodle, kao najrašireniji sustav za upravljanje učenjem, omogućuje integraciju različitih interaktivnih aktivnosti. Korištenjem H5P interaktivnih sadržaja, nastavnici mogu jednostavno izraditi provjere znanja, interaktivne videolekcije, prenesi i postavi zadatke, simulacije i elemente igrifikacije. Na primjer, interaktivni video može sadržavati pitanja razumijevanja, a studenti dobivaju povratnu informaciju odmah nakon odgovora. To potiče aktivno praćenje videosadržaja i refleksiju o vlastitom učenju.

Osim H5P-a, korisni su i drugi alati kao što su Kahoot!, Wayground, i Mentimeter koji potiču natjecateljski i suradnički duh brzim kvizovima i anketama uživo. Za simulacije i scenarijsko učenje mogu se koristiti alati kao što su Labster ili ThingLink, koji omogućuju vizualno bogate i interaktivne prikaze složenih koncepata, no pazite da neki od tih alata, za razliku od H5P-a i Moodlea, nemaju prijevod sučelja na hrvatski jezik.

Pri dizajnu aktivnosti u digitalnom okruženju preporučuje se primjena načela aktivnog učenja i kognitivnog opterećenja. Aktivnosti trebaju imati jasne ciljeve, vremenska ograničenja i upute koje sprečavaju prekomjerno prebacivanje između zadataka. Dobrom praksom pokazala se kombinacija kraćih mikroaktivnosti (npr. provjera znanja nakon videa) s refleksivnim zadatcima (npr. forum s pitanjem za raspravu). Nastavnici mogu planirati i digitalne pauze, primjerice kratke aktivnosti odmora ili promjene modaliteta (rasprava, praktičan zadatak, zajednička sinteza) kako bi se održala pažnja i smanjio tzv. multitasking.

U konačnici, ključ učinkovitoga digitalnog dizajna jest stvaranje uravnoteženog okruženja koje istodobno potiče motivaciju i samoregulaciju studenata, uz jasnu strukturu, pravovremenu povratnu informaciju i osjećaj napretka.

5. Analitika učenja i etički izazovi

Jedna od najvažnijih prednosti obrazovne tehnologije jest primjena analitike učenja (engl. learning analytics). Alati integrirani u sustave za upravljanje učenjem (LMS) omogućuju nastavnicima uvid u napredak i aktivnost studenata, identificiranje onih koji zaostaju te pravovremeno interveniranje. Takav podatkovni pristup podržava individualiziranu podršku i donošenje obrazovnih odluka temeljenih na dokazima.

Ipak, s druge strane, javlja se niz etičkih pitanja. Prikupljanje, obrada i interpretacija obrazovnih podataka otvara dileme vezane uz privatnost, transparentnost i pristanak. Postavlja se pitanje u kojoj je mjeri opravdano nadzirati digitalne tragove studenata, kako se podatci koriste te tko ima pristup analizama. U tom smislu nužno je osigurati visoke standarde zaštite podataka, jasnu politiku informiranog pristanka i odgovornu upotrebu tehnologije.

U visokoškolskom kontekstu analitika učenja može biti iznimno koristan alat za praćenje napretka, poticanje angažmana i prilagodbu podrške studentima. Primjer dobre prakse je korištenje analitike za formativno praćenje, primjerice nastavnik može redovito pregledavati koje aktivnosti studenti najčešće preskaču ili u kojim se zadatcima zadržavaju duže od očekivanog te na temelju toga prilagoditi sadržaj ili dodatno pojasniti problematične dijelove. Također, individualne poruke podrške studentima, koji pokazuju znakove smanjene angažiranosti, mogu imati određeni motivacijski učinak.

Kako bi se analitika učenja koristila na etičan i odgovoran način, preporučuje se nekoliko koraka. Prvi korak predstavlja transparentnost, studenti trebaju biti jasno informirani o tome koji se podatci prikupljaju, u koju svrhu i tko im ima pristup. Drugo je minimalno prikupljanje i stoga treba prikupljati samo one podatke koji su nužni za unapređenje procesa učenja, a ne za nadzor. Treće, potrebna je interpretacija s dozom opreza jer podatci o aktivnosti ne smiju se tumačiti isključivo kao pokazatelji uspjeha jer kvantitativni tragovi ne odražavaju uvijek dubinu razumijevanja.

Nastavnici bi trebali razvijati data literacy, odnosno sposobnost kritičkog razumijevanja i korištenja obrazovnih podataka. To podrazumijeva osviještenost o ograničenjima algoritama, mogućim pristranostima i potrebi kombiniranja kvantitativnih i kvalitativnih podataka. Na taj se način analitika učenja može koristiti kao alat podrške, a ne kontrole pridonoseći kulturi povjerenja, autonomije i odgovornog korištenja tehnologije u obrazovanju.

6. Zaključak

Digitalne tehnologije donose značajne mogućnosti za unapređenje obrazovanja, ali istovremeno zahtijevaju kritičko promišljanje o njihovoj pedagoškoj svrsi. One omogućuju veću dostupnost znanja, personalizirano učenje i bogatstvo interaktivnih aktivnosti, no istodobno nose rizike pasivnog konzumiranja sadržaja, informacijske preopterećenosti i distrakcije.

Upravo zato ključnu ulogu imaju nastavnici koji oblikuju digitalno okruženje i svojim odabirom mogu osigurati aktivno i smisleno učenje. Budućnost obrazovanja leži u ravnoteži između tehnoloških mogućnosti i odgovornog, pedagoški utemeljenog korištenja tih alata.