E-učenje kao nova obrazovna paradigma

1. Uvod

E-učenje predstavlja novu obrazovnu paradigmu koja mijenja način na koji učimo, poučavamo i pristupamo znanju. Za razliku od tradicionalnog obrazovanja koje se temelji na fizičkoj prisutnosti i linearnom prijenosu informacija, e-učenje omogućuje prostorno i vremenski fleksibilno, interaktivno i prilagodljivo obrazovno iskustvo. Temelji se na korištenju digitalnih tehnologija za distribuciju sadržaja, suradnju i komunikaciju, uz sve veću primjenu multimedije, mobilnog učenja i personaliziranih pristupa. Kao paradigma, e-učenje naglašava aktivnu ulogu studenta, potiče cjeloživotno učenje i podržava razvoj digitalnih kompetencija potrebnih u 21. stoljeću. U tom kontekstu, e-učenje više nije samo alternativni oblik nastave, već sastavni dio suvremenog obrazovanja.

E-učenje možemo vrlo široko definirati kao korištenje tehnologija za oblikovanje obrazovnoga  procesa. Iako je nažalost vrlo široka, ta definicija opisuje punu širinu cjelokupnoga obrazovnog procesa u elektroničkome okruženju. Za uže definicije možemo jedino koristiti različite tipove učenja na daljinu koji se javljaju i definiraju prema korisnicima kojima su namijenjeni te prema tipu provođenja nastavnog procesa. Ugrubo se e-učenje može podijeliti na učenje na daljinu i hibridno učenje. 

Sam pojam učenja na daljinu javlja se još vrlo rano u obliku dopisnih škola i najčešće za osobe koje u blizini nisu imale obrazovnu instituciju te su se trebale školovati od kuće. Prvotno je e-učenje značilo učenje na daljinu potpomognuto tehnologijom. Daljnjim osuvremenjivanjem učenja na daljinu nastala su danas dva najraširenija oblika nastave koja uključuje primjenu digitalnih tehnologija: online nastava i hibridna nastava. Online nastava se provodi u potpunosti u online okruženju, dok se hibridna odvija i uživo i putem informacijsko-komunikacijskih tehnologija.

S razvojem različitih generacija računala i mogućnostima koje ona nude, javljali su se novi oblici učenja na daljinu i učenja pomoću računala te se mijenjala i sama terminologija. U većini slučajeva do danas je došlo do sinergije različitih oblika, odnosno tipova učenja pa su se i značenja koja se kriju iza različitih pojmova mijenjala te se i sam rječnik pojmova proširivao. Kako se tehnologija neprestano unaprjeđuje, javljaju se uvijek novi oblici. Novi aktualni trendovi u obrazovanju su primjena umjetne inteligencije u obrazovanju, gemifikacija odnosno primjena računalnih igara u svrhu učenja, personalizirano učenje kroz analitiku podataka, učenje putem proširene stvarnosti (engl. augmented reality), virtualne stvarnosti (engl. virtual reality) i druge.

2. Student u središtu obrazovnog procesa

Koncept stavljanja studenta u središte obrazovnog procesa jedan je od temeljnih principa suvremenog obrazovanja. Za razliku od tradicionalnog modela, u kojemu je nastavnik bio primarni izvor znanja, danas se naglasak stavlja na aktivnu ulogu studenta. To znači da student više nije pasivni primatelj informacija, nego aktivni sudionik i kreator vlastitog procesa učenja.

U praksi, ovaj pristup podrazumijeva da se obrazovni proces oblikuje tako da polazi od potreba, interesa i predznanja studenata. Nastavni sadržaji i metode poučavanja prilagođavaju se različitim stilovima učenja, a studentima se omogućuje sudjelovanje u oblikovanju zadataka, projekata i istraživačkih aktivnosti. Korištenjem metoda poput učenja temeljenog na problemima, timskog rada, projektnog i istraživačkog učenja, studenti razvijaju kritičko mišljenje, kreativnost i sposobnost rješavanja složenih izazova.

Tehnologija, a osobito sustavi za upravljanje učenjem (LMS), dodatno omogućuje studentima veću autonomiju. Kroz LMS studenti imaju stalni pristup materijalima, mogu pratiti vlastiti napredak, komunicirati s nastavnicima i kolegama te dobivati kontinuiranu povratnu informaciju. Time se osnažuje njihova odgovornost za vlastito učenje i potiče samoregulacija.

Uloga nastavnika u ovom modelu mijenja se i on više nije samo predavač, nego mentor, facilitator i podrška studentima. Nastavnik usmjerava proces, pruža povratne informacije i osigurava resurse, ali prepušta studentima aktivnu ulogu u istraživanju i otkrivanju znanja.

Na institucionalnoj razini, koncept „student u središtu” znači stvaranje poticajnog i inkluzivnog okruženja koje studentima pruža prilike za razvoj akademskih, profesionalnih i osobnih kompetencija. To uključuje fleksibilne kurikulume, prilagodbu nastavnih metoda, kao i pružanje podrške u obliku savjetovališta, mentorskih programa i digitalnih alata.

Takav pristup ne doprinosi samo uspješnijem učenju, već i razvoju samostalnih, odgovornih i angažiranih pojedinaca spremnih za cjeloživotno učenje i aktivno sudjelovanje u društvu.

3. Hibridno učenje

4. Analitika učenja

U posljednja dva desetljeća digitalna transformacija obrazovanja donijela je niz dubokih promjena u načinu organizacije, provedbe i vrednovanja nastavnog procesa. Razvojem e-učenja, koje se prvotno razvijalo kao nadopuna obrazovanju na daljinu, a danas se sve više koristi kao integrirani dio visokoškolskog obrazovanja, otvoren je prostor za sustavno prikupljanje i analizu velikih količina podataka o ponašanju i postignućima studenata. Upravo je ta podatkovna dostupnost stvorila temelje za razvoj analitike učenja, novog interdisciplinarnog pristupa koji obrazovanje ne promatra samo kroz pedagošku i didaktičku prizmu, već i kroz mogućnosti koje nude računalne znanosti i obrada velikih skupova podataka. 

Analitika učenja (engl. learning analytics) definira se kao proces prikupljanja, mjerenja, analize i interpretacije podataka o studentima i njihovim obrazovnim kontekstima s ciljem razumijevanja i optimizacije procesa učenja te donošenja informiranih pedagoških odluka. Iako svoje korijene dijeli s vrednovanjem obrazovnog procesa, analitika učenja u fokus stavlja obradu stvarnih, najčešće digitalno prikupljenih tragova ponašanja korisnika, poput aktivnosti u sustavu za e-učenje, vremena provedenog uz određene sadržaje, rezultata na kvizovima, interakcija na forumima ili načina navigacije kroz nastavni materijal.

U kontekstu visokoškolskog obrazovanja, primjena analitike učenja može obuhvatiti više razina. Na razini studenta, omogućuje pružanje personalizirane povratne informacije i usmjeravanje studenata na temelju njihovih obrazovnih potreba, navika i postignuća. Na razini nastavnika, pruža vrijedne uvide u učinkovitost nastavnih materijala i metoda, otkriva obrasce u učenju koji mogu ukazivati na rizik od odustajanja ili slabog uspjeha, te pomaže u dizajniranju učinkovitijih kurikuluma. Na razini institucije, analitika može služiti strateškom upravljanju, evaluaciji programa i donošenju obrazovnih politika temeljenih na podacima.

Teorijski gledano, analitika učenja oslanja se na više disciplina: pedagogija služi razumijevanju pedagoških koncepata i ciljeva, računarstvo i informacijske  znanosti razvijaju alate za obradu i vizualizaciju podataka, dok psihologija doprinosi tumačenju ponašanja i motivacije. Takva interdisciplinarnost zahtijeva opreznu interpretaciju rezultata, jer kvantitativni podaci ne mogu u potpunosti obuhvatiti sve dimenzije učenja.

Važno je naglasiti da se učinkovita primjena analitike učenja ne svodi na tehničku implementaciju alata, već zahtijeva pedagoški promišljeno oblikovanje metrika i pokazatelja, jasnu etičku regulaciju prikupljanja i upotrebe podataka te aktivnu uključenost nastavnika u interpretaciju rezultata. Također, integracija analitike u visokoškolski kontekst pretpostavlja digitalnu pismenost nastavnog osoblja, institucionalnu podršku i kontinuiranu edukaciju svih dionika u sustavu obrazovanja.

5. Literatura

• Bates, T. (2004). The promise and the myths of e-learning in post-secondary education. The Network Society. https://doi.org/10.4337/9781845421663.00025.