Suvremeni pedagoški pristupi

1. Uvod

U ovoj aktivnosti opisani su odabrani suvremeni pedagoški pristupi koji u online i hibridnom okruženju uspješno koriste mogućnosti tehnologije i unapređuje poučavanje i učenje.

Novi obrazovni modeli zahtijevaju promjenu cjelokupnog dosadašnjeg tzv. tradicionalnog procesa učenja i poučavanja i organizaciju suvremenog obrazovnog okruženja koje će biti temeljeno na suvremenoj obrazovnoj teoriji. Bransford et al definiraju tri osnovna oblika organizacije nastavnog procesa koje se mogu primijeniti u elektroničkom obrazovnom okruženju: obrazovanje okrenuto prema studentu, znanju i vrednovanju. Kombinacijom ova tri oblika stvaramo idealno obrazovno okruženje za stvaranje aktivnih i stručnih pojedinaca odnosno tzv. građana 21. stoljeća koji su spremni za život u društvu znanja.

Teme koje će biti pokrivene u ostatku ove aktivnosti su:

• aktivno učenje
• konstruktivizam i suradničko učenje
• konektivizam
• uloga tehnologije u suvremenoj nastavi
• promjena uloge nastavnika (facilitator, mentor) i studenta (aktivni sudionik)
• primjeri dobre prakse.

2. Aktivno učenje

Kako smo u uvodu istaknuli, suvremeni pedagoški pristupi temelje se na obrazovnom okruženju koje je okrenuto prema studentu, znanju i vrednovanju.

Obrazovanje okrenuto prema studentu dizajnirano je na način da studenti nisu samo primatelji znanja koja dobivaju od nastavnika, knjiga i drugih izvora informacija. Aktivno učenje je pristup u kojemu su studenti kognitivno i socijalno uključeni u proces učenja umjesto da pasivno primaju informacije. Studenti sudjeluju aktivno i teži se razumijevanju, primjeni i procjeni znanja kroz postavljanje pitanja, raspravu i rješavanje problema. Ključna ideja je da se znanje gradi kroz djelovanje: student objašnjava pojave svojim riječima, uspoređuje koncepte i povezuje ih s prethodnim iskustvom, čime dublje kodira i duže zadržava naučeno.

U praksi se aktivno učenje ostvaruje tehnikama poput „razmisli–upari–podijeli“ (en. think–pair–share), kratkih problemskih zadataka, studija slučaja, debatnih aktivnosti, vođenih eksperimenata i refleksivnog pisanja. Pomažu i strategije vježbi prisjećanja ili dohvaćanja iz pamćenja (en. retrieval practice), odmaknutog ponavljanja i izmjene tema (en. interleaving), jer potiču napor prisjećanja i prijenosa znanja u nove situacije. Pravovremena, ciljana povratna informacija nastavnika i vršnjačko vrednovanje dodatno jačaju motivaciju i samoregulaciju.

Za kvalitetnu provedbu važno je jasno formulirati ishode učenja, zadati smislen izazov i osigurati strukturu aktivnosti (vrijeme, uloge, kriterije). U mrežnom okruženju (en. online) isti se principi mogu primijeniti kroz mikroaktivnosti u forumima, interaktivne kvizove, suradničke dokumente i kratke videozadaće. Posebnu pažnju treba posvetiti uključivosti: omogućiti različite načine sudjelovanja, graditi psihološku sigurnost u razredu i balansirati individualni rad s timskim, kako bi svi studenti imali priliku aktivno sudjelovati i napredovati.

Prilikom dizajniranja suvremenim pedagoškim pristupom fokus je na aktivnostima studenta. Ne samo što će student čuti i pročitati, već i kojim aktivnostima će produbiti razumijevanje, primijeniti stečeno znanje, procjenjivati i evaluirati stečeno znanje.

Uloga nastavnika mijenja se iz prenositelja znanja u voditelja procesa učenja, nastavnik usmjerava studenta uputama za provedbu aktivnosti i daje povratne informacije koje potiču na aktivno učenje.

U nastavku ćemo predstaviti teorije poučavanja koje za temelj imaju aktivno učenje.

3. Konstruktivizam i suvremeno učenje

Konstruktivizam je suvremeni pedagoški pristup koji primjenjuje aktivno učenje, a posebnost pristupa je da omogućuje studentima stjecanje znanja aktivnim sudjelovanjem u njegovu izgrađivanju odnosno konstruiranju, temeljem vlastitih iskustava, postojećeg znanja i refleksije. Pritom se nastoji da studenti što više samostalno odabiru i prerađuju informacije te stvaraju hipoteze i donose odluke. U okviru takve percepcije samostalno otkrivaju načela i zakone u sadržajima koje uče. Nastavnikova uloga se mijenja: on prvo treba uvesti student u neko novo područje i pomoći im da otkriju kako će najlakše i najdjelotvornije graditi novo znanje.

Prema konstruktivističkim postavkama, pri učenju treba što više primjenjivati samostalan rad studenata na problemima koji su povezani s gradivom koje trebaju savladati, tj. oni trebaju rješavati složenije i s realnim svijetom povezane zadatke, koristiti analize slučajeva, raditi na projektima itd.

U konstruktivizmu se vrednovanje temelji na studentovom napretku kroz proces učenja, a ne samo na krajnjem rezultatu ili usvojenom kvantitetu znanja.

To znači da se:

• prepoznaje i vrednuje napredak u odnosu na početno znanje i vještine
• vrednuje proces učenja, strategije koje student koristi, njegova refleksija i angažman.

Vrednovanje uključuje kontinuiranu procjenu studenta, samoprocjenu, vršnjačku procjenu i usmjerenost na napredak (learning progress) i proces, a ne samo završni rezultat.

U online okruženju uloga je nastavnika da prati i vrednuje, ne samo „koliko student zna“, nego koliko se promijenilo njegovo razumijevanje, vještine i sposobnost primjene znanja.

Socijalni konstruktivizam (Vygotsky, 1978.) dodaje da se znanje gradi u interakciji s drugima, kroz dijalog, suradnju i zajedničko rješavanje problema. Uloga nastavnika je da potiče suradničko odnosno kolaborativno učenje, te će dizajn uključivati učenje u paru, u timovima, zajedničko rješavanje zadataka. Vrednovat će se doprinos raspravama i davanje konstruktivnih povratnih informacija kolegama.

Iako su s vremenom razvijeni različiti pravci unutar konstruktivističke paradigme, koja se pripisuje misliocima kao što su J. Dewey, J. Piaget, L. Vygotski i J. Bruner, ona u cjelini njeguje predodžbu o studentu kao pojedincu koji proširuje i razrađuje svoje znanje u konstruktivnom
procesu – konstruktivnom utoliko što se nove informacije integriraju u postojeće znanje. Pritom se ne mijenja samo postojeća struktura znanja, već i nova informacija tim „uklapanjem“ stječe dodatne kvalitete.

Drugim riječima, učenje se u okviru takvih polazišta opisuje kao konstantan proces proširenja i (re)organizacije vlastitog znanja. Konstruktivizam uvodi novu kvalitetu u teorije učenja i kognicije kojima je tradicionalno dominirala komunikacijska metafora. Ona je podrazumijevala da je nekakav korpus znanja, smješten izvan pojedinca i sadržan primjerice u udžbeniku ili predavanju, trebao biti prenesen na studenta. Ako takva komunikacija nije bila uspješna, greška se pripisivala poruci (npr. načinu u organizaciji znanja određene poruke), izvoru poruke (neprimjerenost udžbenika) ili primatelju (npr. razina prethodnog znanja studenta). Novo i alternativno tumačenje procesa učenja, dakle konstruktivizam, tumači da podučavanje nije proces u kojem se znanje komunicira već stalan i aktivan proces konstrukcije znanja.

Osnovna načela konstruktivizma, dakle, predviđaju da znanja ne primamo pasivno putem osjetila ili putem komunikacije, već ga izgrađuje aktivni, misleći objekt. Znanje je organizirani iskustveni svijet subjekta, a ne objektivna ontološka realnost; ono je individualno, fleksibilno i stalno se mijenja. Iz ovakvoga određenja proizlaze preporuke za oblikovanje obrazovnih procesa, koji namjesto tradicionalne paradigme poučavanja, tj. posredovanja znanja zahtijevaju da osoba koja uči propitkuje, provjerava, odbacuje ili modificira svoje konstrukte stvarnosti. Pritom se nastoji da studenti što više samostalno odabiru i prerađuju informacije te stvaraju hipoteze i donose odluke. U okviru takve percepcije samostalno otkrivaju načela i zakone u sadržajima koje uče. Nastavnikova uloga se mijenja: on prvo treba uvesti student u neko novo područje i pomoći im da otkriju kako će najlakše i najdjelotvornije stjecati novo znanje te ih s vremenom osamostaliti tako da nauče kako sami mogu učiti (learning to learn). 

Prema konstruktivističkim postavkama, pri učenju treba što više primjenjivati samostalan rad studenata na problemima koji su povezani s gradivom koje trebaju savladati, tj. oni trebaju rješavati složenije i s realnim svijetom povezane zadatke, koristiti analize slučajeva, raditi na projektima itd. (Špiranec, 2008).

Primjeri konstruktivističkog pristupa u nastavi:

• Studij medicine: problemsko učenje (en. problem-based learning, PBL). Mali tim studenata dobiva opis pacijenta i, uz aktivaciju predznanja, formulira što znaju i što trebaju istražiti. Slijedi samostalno i timsko proučavanje izvora, izrada konceptualne mape i rasprava uz vođeno propitivanje. Završava se kratkom refleksijom  o tome kako je novo znanje konstruirano i kako ga primijeniti u kliničkoj odluci.
• Studij računarstva: projektno učenje (en. project-based learning, PjBL). Studenti osmišljavaju i razvijaju IoT (en. Internet of Things) prototip za stvarnog korisnika. Iterativno testiraju rješenje, vode dnevnik učenja, planiraju rad na ploči kanban i redovito rade vršnjačko vrednovanje. Znanje nastaje kroz dizajn, pokušaje i pogreške te javnu demonstraciju proizvoda.
• Studij društveno-humanističkog smjera: socijalna anotacija i istraživačko učenje (en. social annotation; en. inquiry). Studenti u digitalnom okruženju zajednički bilježe i komentiraju primarne izvore (npr. tekst, karta, artefakt), uspoređuju perspektive i zajednički definiraju kriterije uspjeha. Iz tih bilježaka razvijaju interpretacije i mini-studije slučaja, koje potom predstavljaju i revidiraju prema povratnoj informaciji. Naglasak je na zajedničkoj konstrukciji značenja i metakogniciji.

4. Konektivizam

Značajan suvremen pristup poučavanju je konektivizam, teorija učenja nastala u vrijeme kad je primjena digitalne tehnologije u obrazovanju već omogućila ne samo klasičnu nastavu podržanu tehnologijama, već i nastavu koja se provodila u potpunosti online.

Prema Georgeu Siemensu i Stephenu Downesu, autorima teorije konektivizma, učenje više nije samo proces koji se odvija unutar pojedinca, već uključuje i vanjske mreže: tehnologiju, digitalne alate, baze podataka i druge ljude. Aktivno učenje u konektivizmu je proces povezivanja. Student u procesu učenja prepoznaje da je znanje mrežno, da informacija nije pohranjena samo u ljudskom umu, već u cijeloj mreži digitalnih i društvenih izvora. Sposobnost pronalaženja informacija važnija je od samog posjedovanja informacija.

U online i hibridnoj nastavi konektivizam se postiže usmjeravanjem studenata na prepoznavanje, građenje i održavanje veza s različitim čvorovima znanja: 

• ljudi: kolege studenti, nastavnici, mentori, stručnjaci, online zajednice, forumi, društvene mreže (npr. LinkedIn, ResearchGate)
• izvori informacija: obrazovni sadržaji samog kolegija, vanjski izvori
• sustavi: tehnološke platforme i digitalni alati koji omogućuju povezivanje i razmjenu informacija, npr. internetski pretraživači, sustavi za upravljanje učenjem, društvene mreže, baze znanja ili alati umjetne inteligencije.

Kombinacijom konstruktivističkog i konektivističkog pristupa u online i hibridnoj nastavi postižu se ne samo željeni ishodi učenja već se studenti osnažuju vještinama za kontinuirano učenje i usavršavanje. Konstruktivizmom student nastavlja graditi nova znanja na temeljima postojećih znanja, vještina i stavova, a konektivizmom uspostavlja veze i učenje je za studenta dugotrajno dinamičan proces prilagodbe novim informacijama i vezama.

5. Uloga tehnologije u suvremenoj nastavi

Uloga tehnologije u suvremenoj nastavi ne svodi se na puko korištenje digitalnih alata, već na pedagoški osmišljenu integraciju tehnologije u proces poučavanja i učenja. Tehnologija je ključ promjena u pristupu učenju i poučavanju jer omogućuje veću fleksibilnost i personalizaciju, a pritom podržava suvremene pedagoške pristupe poput konstruktivizma i konektivizma. Tehnologija može okruženje okrenuto ka znanju značajno unaprijediti  jer informacije može prikazati multimedijski, dinamično i interaktivno, te može unaprijediti vrednovanje primjenom raznih digitalnih alata.

Digitalni alati omogućuju studentima pristup raznovrsnim izvorima znanja, komunikaciju i suradnju sinkrono i asinkrono, u vrijeme i s lokacije koja im odgovara. Korištenjem sustava za upravljanje učenjem (Learning Management Systems, LMS), alata za suradnju u oblaku te interaktivnih multimedijalnih resursa, studenti mogu aktivno sudjelovati u virtualnom okruženju koje nije samo zamjena za klasičnu nastavu uživo, već je okruženje koje podržava suvremene pristupe poučavanju. Okruženje okrenuto znanju koristi razne funkcionalnosti tehnologije koja sadržaj može učiniti tehnički i vizualno zanimljivim, dinamičnim, interaktivnim i prilagođenim za učenje putem računala.

Tehnologija također podržava različite stilove učenja: vizualne, auditivne i kinestetičke, te omogućuje inkluzivno obrazovanje. U digitalnom okruženju studenti uče upravljati informacijama, pronalaziti i kritički procjenjivati izvore i kreirati digitalne sadržaje, što su ključne kompetencije građana 21. stoljeća.

Za nastavnike, tehnologija je alat koji omogućuje personalizirano praćenje napretka studenata, razine angažmana i uspješnost, što nastavniku omogućuje pravovremenu prilagodbu sadržaja i aktivnosti, vrednovanje procesa i pružanje povratnih informacija.

U konačnici, tehnologija ne zamjenjuje ljudsku interakciju, nego je podržava i nadopunjuje. Kada je dobro integrirana, tehnologija postaje nevidljiva infrastruktura koja podržava dublje učenje, kreativnost i suradničku kulturu učenja.

Nastavnik u online okruženju mora tehnologijom podržanim aktivnostima nadomjestiti izostanak komunikacije i suradnje uživo, osiguravajući raznovrsnost komunikacijskih kanala i podržavajuće pravovremene povratne informacije kako se student ne bi osjećao izgubljeno ili bez podrške. Nastavnik u hibridnom okruženju treba dobro procijeniti koliko i koje aktivnosti potiču bolje učenje ako se odvijaju u online okruženju ili uživo.

6. Promjena uloge nastavnika (facilitator, mentor) i studenta (aktivni sudionik)

Suvremeni pedagoški pristupi temelje se na dizajnu u kojem nastavnik više nije jedini izvor znanja, a student više nije pasivni primatelj informacija. Umjesto tradicionalnog modela „predavanja i reprodukcije“, naglasak se stavlja na aktivno sudjelovanje studenata, suradnju, kritičko mišljenje i samoregulirano učenje.

Uloga nastavnika postupno se mijenja u ulogu facilitatora, mentora i dizajnera učenja. Nastavnik usmjerava, potiče i moderira proces učenja, a ne prenosi isključivo gotove informacije. On kreira okruženje u kojem studenti mogu istraživati, eksperimentirati i donositi zaključke. Fokus se pomiče s pitanja „Što ću ja predavati?“ na „Kako će moji studenti najbolje naučiti?“. Nastavnik postaje mentor koji podržava razvoj metakognitivnih i socijalno-emocionalnih vještina kod studenata i facilitator koji potiče rasprave i timski rad, pomaže pitanjima, potpitanjima i povratnim informacijama kako bi studenti u raspravama i timskom radu vlastitim originalnim doprinosom gradili nova znanja, uspostavljali nove veze i uspješne suradnje.

Okruženja okrenuta prema studentu od nastavnika iziskuju razumijevanje da studenti konstruiraju svoja vlastita značenja polazeći od svojih postojećih iskustava, znanja, stavova, kulturnih i obrazovnih praksi. Nastavnici nastoje steći uvid u ono što studenti znanju, te koji su njihovi interesi, što svaki student zna, što mu je važno, što može i što želi naučiti. Potom se usmjeravaju vrednovanje koje uzima u obzir angažman i napredak studenta, ne samo postignutu razinu znanja i vještina.

Istovremeno, student postaje aktivni sudionik obrazovnog procesa kao istraživač, suradnik i kreator znanja. Od studenta se očekuje veća autonomija, odgovornost i inicijativa. Kod suvremenih pedagoških pristupa u online i hibridnoj nastavi student preuzima aktivnu ulogu u planiranju svog vremena, odabiru izvora, praćenju napretka i samoprocjeni.

Nastavno okruženje time postaje dvosmjeran i dinamičan prostor interakcije u kojem studenti i nastavnici zajednički grade znanje. Uloga nastavnika je oblikovati zadatke koji potiču istraživanje i refleksiju, dok studenti aktivno doprinose zajednici učenja kroz dijeljenje iskustava, rješavanje problema i stvaranje digitalnih sadržaja.

Konačni cilj promjene uloga nije samo učinkovitije usvajanje znanja, nego razvoj kompetencija za cjeloživotno učenje, kritičko promišljanje i samostalnost u novim i nepredvidivim kontekstima – temeljnih obilježja obrazovanja u 21. stoljeću.

7. Primjeri dobre prakse

Primjeri konstruktivističkog pristupa u nastavi:

• Studij medicine: problemsko učenje (en. problem-based learning, PBL). Mali tim studenata dobiva opis pacijenta i, uz aktivaciju predznanja, formulira što znaju i što trebaju istražiti. Slijedi samostalno i timsko proučavanje izvora, izrada konceptualne mape i rasprava uz vođeno propitivanje. Završava se kratkom refleksijom o tome kako je novo znanje konstruirano i kako ga primijeniti u kliničkoj odluci.
• Studij računarstva: projektno učenje (en. project-based learning, PjBL). Studenti osmišljavaju i razvijaju IoT (en. Internet of Things) prototip za stvarnog korisnika. Iterativno testiraju rješenje, vode dnevnik učenja, planiraju rad na ploči kanban i redovito rade vršnjačko vrednovanje. Znanje nastaje kroz dizajn, pokušaje i pogreške te javnu demonstraciju proizvoda.
• Studij društveno-humanističkog smjera: socijalna anotacija i istraživačko učenje (en. social annotation; en. inquiry). Studenti u digitalnom okruženju zajednički bilježe i komentiraju primarne izvore (npr. tekst, karta, artefakt), uspoređuju perspektive i zajednički definiraju kriterije uspjeha. Iz tih bilježaka razvijaju interpretacije i mini-studije slučaja, koje potom predstavljaju i revidiraju prema povratnoj informaciji. Naglasak je na zajedničkoj konstrukciji značenja i metakogniciji.

8. Literatura

• Siemens, G. (2005). Connectivism: A learning theory for the digital age, International Journal of Instructional Technology and Distance Learning, 2. http://www.itdl.org/Journal/Jan_05/article01.htm
• Nikčević-Milković, A. (2004). AKTIVNO UČENJE NA VISOKOŠKOLSKOJ RAZINI. Život i škola, L (12), 47-54.
• Teorijski okvir: Teorija konstruktivizma. CARNET - Arhiva 2021 Loomen. https://arhiva-2021.loomen.carnet.hr/mod/book/view.php?id=168693
• Babić, N. (2007). Konstruktivizam i pedagogija. Pedagogijska istraživanja, 4 (2), 217-227.
• Active learning: Center for teaching innovation. Active Learning | Center for Teaching Innovation. (n.d.). https://teaching.cornell.edu/teaching-resources/active-collaborative-learning/active-learning
• Active Learning: The Derek Bok Center for Teaching and Learning. Harvard University. https://bokcenter.harvard.edu/active-learning
• Connectivism Learning Theory. Western Governors University. https://www.wgu.edu/blog/connectivism-learning-theory2105.html
• Špiranec, Sonja & Banek Zorica, Mihaela (2008). Informacijska pismenost : teorijski okvir i polazišta. Zagreb: Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.