Analiza postojećeg stanja na VU-u

1. Uvod

Analiza trenutnog stanja visokoškolske ustanove (VU) ili druge obrazovne institucije predstavlja temeljni i neizostavan korak u procesu planiranja, uspostave i održavanja kvalitetnog sustava e-učenja. Bez temeljite analize teško je osigurati da će digitalne tehnologije biti implementirane na način koji odgovara specifičnim potrebama, ciljevima i kontekstu tog VU-a.

Takva analiza treba biti sveobuhvatna te obuhvaćati niz međusobno povezanih aspekata koji zajednički oblikuju uvjete za uspješno uvođenje i daljnji razvoj digitalno podržanog obrazovanja. Među ključnim elementima koje je potrebno razmotriti nalaze se: tehnička infrastruktura (računalna i mrežna oprema, dostupnost interneta, softverska podrška), digitalne kompetencije nastavnog i nenastavnog osoblja, spremnost studenata na učenje u digitalnom okruženju, organizacijska struktura i institucionalna podrška za e-učenje, postojeće pedagoške prakse te usklađenost strategije e-učenja s misijom i vizijom ustanove.

Osim toga, važno je analizirati i zakonski i regulatorni okvir koji utječe na primjenu e-učenja, kao i potencijalne izvore financiranja, održivosti i razvoja sustava. Također, treba razmotriti postojeće platforme i alate koji se koriste, njihovu učinkovitost, integriranost i prihvaćenost među krajnjim korisnicima.

Analiza stanja treba uključivati kvalitativne i kvantitativne metode prikupljanja podataka, poput anketa, intervjua, fokus grupa, pregleda postojeće dokumentacije i tehničkih pregleda, kako bi se dobila što potpunija slika realnog stanja.

Na temelju dobivenih rezultata moguće je identificirati prednosti na kojima se može graditi, kao i slabosti i prepreke koje je potrebno adresirati. Samo na temelju jasno definirane polazne točke može se razviti održiva strategija digitalne transformacije obrazovanja unutar institucije, koja vodi prema kvalitetnijem, dostupnijem i suvremenijem obrazovnom iskustvu za sve sudionike obrazovnog procesa.

U ovoj aktivnosti će biti spomenute ove teme u nastavku:

• razina digitalnih kompetencija nastavnika
• koje vrste nastave postoje (predavanja, seminari, vježbe, laboratorijski rad, terenski rad, praktični rad)
• potrebe nastavnika za uslugama instrukcijskog dizajnera / pedagoške podrške
• opremljenost IT opremom i brzina pristupa internetu.

2. Razina digitalnih kompetencija nastavnika

Jedan od ključnih elemenata koje je potrebno obuhvatiti u svakoj analizi digitalne spremnosti obrazovne ustanove jest razina digitalnih kompetencija nastavnika. Ona predstavlja temeljni pokazatelj u kojoj mjeri nastavnici posjeduju vještine, znanja i stavove potrebne za kvalitetnu uporabu digitalnih alata u poučavanju i učenju. Procjena digitalnih kompetencija ne podrazumijeva samo provjeru tehničke pismenosti, nego i dublje razumijevanje načina na koji tehnologija može unaprijediti pedagoške procese te doprinijeti razvoju kompetencija učenika.

Potrebno je utvrditi koliko su nastavnici osposobljeni za korištenje digitalnih tehnologija u nastavi, u kojoj mjeri primjenjuju online, hibridne i kombinirane metode poučavanja te jesu li upoznati s osnovnim načelima e-pedagogije i didaktičke primjene tehnologije. U tom je smislu korisno promatrati digitalne kompetencije kroz Okvir DigCompEdu i njegovih šest razina.

Važno je razlikovati osnovne tehničke vještine, poput korištenja sustava za upravljanje učenjem (LMS), izrade jednostavnih digitalnih materijala i osnovne komunikacije putem digitalnih kanala, od naprednijih kompetencija, koje uključuju dizajn kompleksnih digitalnih sadržaja, osmišljavanje interaktivnih i kolaborativnih aktivnosti, sustavno korištenje digitalnih alata za formativno i sumativno vrednovanje te kritičku refleksiju o pedagoškoj vrijednosti tehnologije. U praksi to znači da će se nastavnici na razinama A1–A2 primarno fokusirati na usvajanje i isprobavanje alata, B1–B2 na smislenu integraciju i stručno korištenje u nastavi, a C1–C2 na vođenje inovacija, mentoriranje kolega i sustavno unaprjeđivanje nastavnih praksi.

Podaci o razini digitalnih kompetencija nastavnika mogu se prikupljati na više načina: putem samoprocjene, strukturiranih anketa i upitnika, kroz analizu upotrebe digitalnih alata u realnim kolegijima, kao i sustavnom revizijom postojećih e-kolegija i njihovih nastavnih praksi. Na taj način dobiva se cjelovita slika o trenutnom stanju, ali i identificiraju područja u kojima je potrebno dodatno stručno usavršavanje, mentorstvo ili sustavna podrška ustanove.

Primjer: Rezultati ankete provedene među nastavnicima na jednom fakultetu pokazali su da 70 % njih zna koristiti osnovne funkcionalnosti sustava Moodle, ali tek 25 % aktivno koristi napredne opcije poput interaktivnih kvizova, foruma i sustava za praćenje napretka studenata. Navedeni rezultati su posljedica slabijeg poznavanja korištenja naprednih opcija od strane nastavnika na VU-u i istovremeno ukazuju na potrebu za dodatnom edukacijom nastavnika.

3. Vrste nastave u ustanovi

U analizi je također važno temeljito razmotriti koje se vrste nastave provode unutar institucije i u kojoj su mjeri već prilagođene suvremenim digitalnim pristupima. Potrebno je ne samo evidentirati prisutnost različitih oblika nastave, nego i detaljnije sagledati njihovu učestalost, pedagošku ulogu te način na koji se uklapaju u kurikulum. Među najčešćim oblicima nalazimo predavanja, seminare, vježbe, laboratorijski rad, terenski rad i praktični rad, pri čemu svaki od njih nosi specifične zahtjeve, ali i različite mogućnosti u kontekstu digitalizacije, odnosno integracije obrazovnih tehnologija.

Primjerice, predavanja su u pravilu lakše prenosiva u online oblik jer se mogu organizirati putem videokonferencijskih alata ili kao unaprijed snimljeni materijali. Seminari pak zahtijevaju veći naglasak na interaktivnosti i suradnji, što traži korištenje alata za grupni rad, forume za raspravu ili suradničke dokumente. Kada je riječ o vježbama, osobito u prirodnim i tehničkim znanostima, često je nužno kombinirati online upute sa programskim alatima ili virtualnim okruženjima. Laboratorijski rad predstavlja poseban izazov, jer mnoge praktične vještine nije moguće u potpunosti prenijeti u digitalno okruženje; stoga se razvijaju simulacijski alati i virtualni laboratoriji koji barem djelomično mogu zamijeniti fizičku prisutnost. Terenski rad zahtijeva dodatnu kreativnost – primjerice korištenje mobilnih aplikacija za bilježenje podataka, digitalnih karata ili proširene stvarnosti. Konačno, praktični rad u stručnim i umjetničkim disciplinama traži posebne oblike hibridnog učenja, gdje se teorijski elementi mogu digitalizirati, ali praktične vještine ostaju vezane uz fizičko okruženje i mentorstvo uživo.

Detaljna kategorizacija svih oblika nastave i dobro poznavanje njihovih specifičnosti omogućuje dublje razumijevanje koje aktivnosti je moguće digitalizirati u cijelosti, koje je preporučljivo provoditi u hibridnom obliku, a za koje su potrebne kreativne i inovativne prilagodbe. Na taj način institucija može planirati realistične i održive strategije digitalne transformacije, umjesto da jednostavno primjenjuje jedinstveno rješenje na sve nastavne situacije. Sustavno mapiranje nastavnih aktivnosti prema njihovoj digitalnoj izvedivosti ujedno pomaže u planiranju ulaganja u tehnologiju, u organizaciji stručnog usavršavanja nastavnika te u izradi preporuka za buduće pedagoške prakse.

Primjer: Na Odjelu za biologiju predavanja i seminari su brzo prebačeni u online oblik tijekom pandemije, dok su terenske vježbe iz botanike morale biti održane u manjim grupama uživo, uz dodatnu online pripremu i obradu podataka u digitalnom obliku. 

4. Potrebe nastavnika za pedagoškom podrškom

Analiza treba uključiti procjenu potreba nastavnika za uslugama instrukcijskog dizajnera ili pedagoške podrške, budući da uspješna digitalna transformacija nastave ne ovisi samo o tehničkoj opremljenosti i digitalnim vještinama, već i o kvalitetnom pedagoškom osmišljavanju nastavnih aktivnosti. Nisu svi nastavnici stručnjaci u dizajniranju nastavnih materijala za online okruženje, a mnogi nemaju dovoljno vremena za sustavno istraživanje metoda digitalnog poučavanja. Zbog toga je važno utvrditi u kojoj mjeri postoji interes i potreba za stručnom pomoći pri planiranju kolegija, strukturiranju nastavnih sadržaja, izboru najprimjerenijih metoda poučavanja te oblikovanju zadataka i evaluacijskih aktivnosti koje odgovaraju specifičnostima online i hibridnog okruženja.

Uloga instrukcijskog dizajnera i stručnjaka za e-pedagogiju nije samo tehničke naravi, nego uključuje i savjetovanje o pedagoškoj učinkovitosti korištenih pristupa, prijedloge za unaprjeđenje interakcije između nastavnika i studenata, kao i podršku u osmišljavanju aktivnih i kolaborativnih metoda učenja. Takva podrška može značajno doprinijeti kvaliteti e-nastave, povećati angažman studenata, smanjiti rizik od smanjenog sudjelovanja/aktivnosti studenata u online okruženju te nastavnicima olakšati primjenu digitalnih obrazovnih alata. Posebno je važna kontinuirana podrška, a ne samo jednokratne edukacije, jer nastavnici kroz praksu otkrivaju nove izazove i pitanja koja zahtijevaju stručne smjernice (isto tako, nastavnici koji su završili edukaciju za početnike nakon nekog vremena korištenja obrazovnih tehnologija u nastavi trebaju edukaciju za naprednije korisnike i tome slično).

Prikupljanje informacija o ovakvim potrebama moguće je provesti kroz različite metode: fokus grupe s nastavnicima omogućuju dubinsko razumijevanje njihovih iskustava i izazova; evaluacijski upitnici daju širu kvantitativnu sliku o razini potrebe i područjima u kojima je podrška najtraženija, a individualne konzultacije otvaraju prostor za personalizirani pristup i detaljnije razmatranje specifičnih nastavnih situacija. Na temelju takvih podataka institucija može razviti sustavne mehanizme podrške, od stalno dostupnih instruktora i mentora, preko online repozitorija s uputama i primjerima dobre prakse, pa sve do radionica i programa stručnog usavršavanja.

Nastavnici podršku mogu dobiti na vlastitoj instituciji u centrima za podršku e-učenju, službi za informatiku i sličnim uredima za podršku, kao i u SRCU ili na CARNET-u.

Primjer: U jednom VU-u uveden je program mentorske podrške u kojemu je svaki nastavnik imao mogućnost surađivati s instrukcijskim dizajnerom tijekom pripreme e-kolegija. Rezultati evaluacije pokazali su porast zadovoljstva studenata i veću interaktivnost kolegija u usporedbi s prethodnom godinom.

5. IT opremljenost i pristup internetu

Neizostavan dio svake analize čini i detaljan uvid u opremljenost ustanove informacijskom i komunikacijskom tehnologijom te kvalitetu i brzinu pristupa internetu. Tehnička infrastruktura predstavlja osnovni preduvjet za uspješnu provedbu digitalne nastave, a njezina razina izravno utječe na mogućnost primjene suvremenih pedagoških i tehnoloških rješenja (uz kompetentan nastavni kadar, naravno).

Potrebno je procijeniti ne samo dostupnost računala, već i prisutnost prijenosnih uređaja (laptopi, tableti), interaktivnih ploča i pametnih zaslona, kamera, mikrofona i zvučnika te ostale dodatne opreme koja omogućuje kvalitetno snimanje ili prijenos nastavnih aktivnosti u realnom vremenu. U analizu je korisno uključiti i programske resurse, poput licenciranih obrazovnih aplikacija, sustava za upravljanje učenjem (LMS) ili specijaliziranih programskih paketa za određene znanstvene discipline (npr. SPSS, MATLAB). Time se stječe cjelovit uvid u to raspolaže li ustanova dovoljnom kombinacijom hardvera i softvera potrebnih za potpunu digitalizaciju nastavnog procesa.

Jednako važan element je i brzina te pouzdanost internetske veze. Nije dovoljno promatrati samo infrastrukturu zgrade visokoškolske ustanove, već i uvjete u kojima nastavnici i studenti pristupaju sadržajima od kuće. Stabilna i brza internetska veza ključna je u situacijama kada se nastava odvija uživo putem videokonferencijskih alata, kada se koriste kolaborativne platforme ili kada studenti trebaju pristupati bogatim multimedijalnim sadržajima. Nedostatak stabilne veze može značajno otežati sudjelovanje u online aktivnostima, smanjiti kvalitetu komunikacije i izazvati osjećaj isključenosti kod studenata.

Ovi tehnički aspekti moraju biti zadovoljeni kako bi nastavnici mogli nesmetano planirati, kreirati i izvoditi digitalnu nastavu, a studenti ravnopravno sudjelovati u obrazovnom procesu bez tehničkih prepreka. Osim same dostupnosti, važno je razmotriti i ravnomjernost opremljenosti – jer razlike među katedrama, odjelima ili pojedinim nastavnicima mogu rezultirati neujednačenom kvalitetom nastave. Stoga analiza treba obuhvatiti i strategije za otklanjanje mogućih tehničkih nejednakosti, poput osiguravanja zajedničkih resursa, podrške u obliku školskih laboratorija ili programa posudbe uređaja za studente i nastavnike.

Primjer: Tijekom pripreme za hibridni semestar, ustanovljeno je da nekoliko dvorana nema odgovarajuću opremu za video prijenos, a brzina pristupa internetu zgrade VU nije imao dovoljnu propusnost (en. bandwidth). Kao odgovor na to, ustanova je nabavila dodatnu opremu i dogovorila proširenje internetske mreže u suradnji s CARNET-om.

6. Osnovni popis za provedbu analizu stanja VU

Osnovni popis za provedbu analize stanja VU-a bi trebao sadržavati minimalno elemente pobrojane u nastavku, odnosno trebali bi biti poznati odgovori na pitanja sadržana u pojedinog kategoriji. Sve ove informacije i podaci ne mogu se prikupiti jednim alatom ili načinom, kao ni u vrlo kratkom roku, već moraju postojati sekundarni izvori i evidencije koji se održavaju kontinuirano na razini VU-a.

7. Preporuke za unaprjeđenje e-učenja na VU-u

Rezultat provedene analize postojećeg stanja mogu biti i preporuke za unapređenje primjene e-učenja na tom VU-u (naravno, u skladu i sa zatečenim stanjem, kao i mogućnostima VU-a, kako financijskim, tako i organizacijskim).

Takve preporuke mogu se podijeliti u više kategorija, kako slijedi:

Izrada institucionalne strategije e-učenja

Visoko učilište treba razviti jasno definiranu strategiju e-učenja koja će sadržavati ciljeve, prioritete i vremenski okvir za razvoj digitalno podržanog obrazovanja. Strategija bi trebala biti usklađena s misijom i vizijom ustanove te integrirana u sveukupni razvojni plan. Važno je da strategija ne bude izdvojena inicijativa, već da se promatra u širem kontekstu digitalne transformacije obrazovanja, znanstvene djelatnosti i upravljanja. Primjer strategije jednog VU predstavlja Strategija e-učenja Fakulteta organizacije i informatike Sveučilišta u Zagrebu dostupna na poveznici.

Ulaganje u jačanje digitalnih kompetencija nastavnog i nenastavnog osoblja

Kako bi e-učenje bilo učinkovito, potrebno je kontinuirano razvijati digitalne kompetencije nastavnog i administrativnog osoblja. To uključuje organizaciju sustavnih edukacija, radionica i stručnih usavršavanja vezanih uz korištenje digitalnih alata, platformi za učenje na daljinu i suvremenih metodičkih pristupa. Također, važno je poticati nastavno osoblje na uključivanje u stručne zajednice, istraživačke projekte i međunarodne inicijative koje se bave digitalnim obrazovanjem.

Unaprijediti tehničku i digitalnu infrastrukturu

Funkcionalan sustav e-učenja oslanja se na stabilnu tehničku infrastrukturu. U tu svrhu visoko učilište treba osigurati brzu i pouzdanu internetsku povezanost, odgovarajuću računalnu opremu te dostupnost potrebnih softverskih rješenja. Platforme za upravljanje učenjem (LMS) moraju biti redovito nadograđivane, tehnički podržane i povezane s drugim relevantnim informacijskim sustavima, kao što je npr. sustav za upravljanje studentskim informacijama (ISVU). VU treba odlučiti želi li koristiti vlastite poslužitelje za smještaj LMS ili će to prepustiti stručnjacima CARNET-a ili SRCE i poslužiteljima koji su smješteni kod njih.

Razvoj standarda kvalitete e-kolegija

Potrebno je razviti i implementirati pedagoške i tehničke smjernice za izradu i izvođenje e-kolegija, kako bi se osigurala dosljedna i visoka razina kvalitete. Uspostava standarda trebala bi uključivati kriterije za oblikovanje nastavnih sadržaja, interaktivnost, pristupačnost te sustavnu evaluaciju kolegija. Redovito praćenje i unapređivanje kvalitete e-kolegija doprinijet će profesionalizaciji digitalne nastave i boljem korisničkom iskustvu za studente. Primjer Okvira za razvoj i procjenu kvalitete e-kolegija sa Sveučilišta u Rijeci dostupan je na poveznici.

Poticanje razvoja hibridnog i fleksibilnog učenja

Visoko učilište treba sustavno promicati primjenu modela mješovitog učenja, koji kombinira prednosti kontaktne i online nastave. Takvi modeli omogućuju veću fleksibilnost studentima, osobito onima koji rade ili studiraju na daljinu. Uz to, važno je razvijati i mogućnosti za asinkrono i sinkrono učenje, ovisno o sadržaju, ciljevima kolegija i potrebama studenata (što obuhvaća i pravni okvir, odnosno nadopunu pravilnika o studiranju VU-a (primjer pravilnika koji prepoznaje online nastavu kao jednu od vrsta načina izvođenja na poveznici).

Poboljšanje podrške studentima u online okruženju

Studenti trebaju imati pristup jasnim i pravovremenim informacijama o načinu sudjelovanja u online nastavi, korištenju digitalnih alata te raspoloživim oblicima podrške. Uz tehničku podršku, preporučuje se uspostaviti sustave mentorstva, redovitu komunikaciju sa studentima te kanale za pružanje povratnih informacija (osim web-stranica i mailing lista, svakako je potrebno uključiti društvene mreže). Sve to doprinosi većoj motiviranosti, angažiranosti i uspješnosti studenata u digitalnom okruženju.

Uspostava organizacijske i administrativne podrške

Kako bi se e-učenje sustavno razvijalo, nužno je uspostaviti odgovarajuće organizacijske strukture. Preporučuje se osnivanje ureda/centra ili imenovanje koordinatora za e-učenje koji će imati jasnu ulogu u planiranju, praćenju i podršci digitalnim obrazovnim aktivnostima. Potrebno je jasno definirati nadležnosti i procese unutar ustanove kako bi svi dionici imali dostupnu podršku i smjernice u provedbi e-učenja. Potrebno je osnovati povjerenstvo za e-učenje na razini VU-a koje bi (minimalno) činio dio članova uprave, nastavnici s iskustvom korištenja obrazovnih tehnologija/e-učenja i voditelji centara za podršku e-učenju.

Praćenje i evaluacija primjene e-učenja

Visoko učilište treba razviti mehanizme za sustavno praćenje i vrednovanje primjene e-učenja. To uključuje prikupljanje povratnih informacija od nastavnika i studenata putem anketa, analizu podataka iz LMS-a te usporedbu ishoda učenja. Temeljem tih uvida moguće je identificirati što funkcionira, a što zahtijeva prilagodbe, čime se osigurava kontinuirano unaprjeđenje sustava e-učenja.

Poticanje razmjene primjera dobre prakse

Institucija bi trebala aktivno poticati razmjenu iskustava među nastavnicima, primjerice kroz interne seminare, prezentacije i publikacije. Prikazivanje primjera uspješnih e-kolegija i digitalnih inovacija može poslužiti kao inspiracija i podrška kolegama koji tek započinju s uvođenjem e-učenja. Osim toga, dijeljenje dobre prakse jača suradničku kulturu i doprinosi izgradnji zajednice učenja unutar ustanove.

Osiguranje održivosti i ulaganje u daljnji razvoj online i hibridne nastave

Za stabilno i kontinuirano održavanje kvalitete online i hibridne nastave nužno je osigurati financijska sredstva, kako za postojeću podršku, tako i za nove alate, razvoj sadržaja, usavršavanje nastavnika i razvoj novih metoda u poučavanju primjenom digitalnih tehnologija. Za dugoročnu održivost sustava e-učenja, važno je planirati financijska sredstva u okviru proračuna ustanove. Uz interna sredstva, visoko učilište treba aktivno pratiti mogućnosti financiranja kroz nacionalne i međunarodne projekte, osobito one koji se odnose na digitalizaciju obrazovanja. Financiranje ne treba promatrati kao trošak, već kao ulaganje i stratešku investiciju u osiguravanje kvalitete i konkurentnosti visokog obrazovanja.

8. Zaključak

Za visoka učilišta, analiza stanja u području e-učenja predstavlja strateški važnu aktivnost koja omogućuje cjelovito razumijevanje institucionalnih kapaciteta, potreba i izazova u procesu digitalne transformacije obrazovanja. Ova analiza služi kao temelj za donošenje informiranih odluka o razvoju digitalne infrastrukture, osnaživanju nastavnog osoblja i unaprjeđenju pedagoških praksi u skladu s načelima suvremenog visokog obrazovanja.

Identificiranjem ključnih snaga – poput postojećih IT resursa, iskustva nastavnika u radu s digitalnim alatima ili dosadašnjih inicijativa – ali i slabosti koje ograničavaju širu primjenu e-učenja, visoko učilište može razviti ciljan i izvediv plan unapređenja. Rezultati analize također pomažu u usklađivanju institucionalne strategije e-učenja s nacionalnim i europskim obrazovnim politikama, uključujući standarde kvalitete, digitalnu inkluziju i akademsku mobilnost.

U kontekstu sve većih očekivanja za fleksibilno, dostupno i kvalitetno visoko obrazovanje, analiza stanja e-učenja omogućuje visokim učilištima da proaktivno oblikuju svoje nastavne modele, osiguraju relevantnost i konkurentnost na tržištu obrazovanja te dugoročno ojačaju svoju ulogu u digitalnom društvu i gospodarstvu.