Dizajn učenja, tipovi učenja, teorije učenja

1. Dizajn učenja - definicije i principi

U knjizi Teaching as a Design Science (2012, 2021), Laurillard definira dizajn učenja na sljedeći način: Dizajn učenja je proces u kojem nastavnik osmišljava slijed obrazovnih aktivnosti usklađenih s predviđenim ishodima učenja, pri čemu optimalno koristi dostupne resurse i tehnologije. 

U ovim definicijama uočavamo nekoliko važnih principa:

• Ključni je termin koji se upotrebljava dizajn učenja (engl. learning design), a ne dizajn poučavanja, odnosno nastave u užem smislu (engl. teaching design) jer se želi naglasiti da je fokus na studentu i na učenju koje treba biti omogućeno, vođeno i podržano dizajnom nastave. 
• Nastavnik je često i dizajner učenja, a ne samo instruktor/predavač koji prenosi sadržaj.
• Učenje je proces u kojem se nastavnik/student zajedno angažiraju u aktivnostima koje vode prema smislenom učenju i poučavanju koje ga podržava.
• Dizajn učenja u temeljima ima planirane ishode učenja s kojima se povezuju ostale aktivnosti učenja i poučavanja. 
• Dizajn učenja uzima u obzir resurse koji su na raspolaganju nastavniku i studentu, ali i tehnologiju koja može podržati proces učenja i poučavanja.
• Dizajn učenja zahtijeva refleksiju i razumijevanje toga kako ljudi uče, pa nastavnik treba poznavati i primjenjivati suvremene teorije učenja i inovativne pristupe učenju i poučavanju koji se na njima temelje. 
• Dizajn učenja iterativni je proces koji uključuje redizajn kolegija na temelju analitike tijekom dizajna (engl. design analytics) i općenito analitike učenja (engl. learning analytics) koja uključuje i evaluaciju orkestracije dizajna učenja, odnosno izvođenja kolegija.  
• Poučavanje i učenje može se promatrati i uzimajući u obzir faze znanosti o dizajnu (engl. design science), odnosno uklapa se u konceptualni okvir u kojem je poučavanje promatrano kao aktivnost dizajniranja i stvaranja. 

Slika 5. Prikaz izrade, provjere i implementacije dizajna učenja 

Poznati pristupi dizajnu učenja:

• ABC Learning Design (University College London) 
• Open University's Learning Design Initiative (OULDI) 
• Balanced Design Planning (BDP) (Sveučiliše u Zagrebu, FOI). 

Za dizajn učenja često se navodi analogija s komponiranjem glazbe nakon koje slijedi orkestracija (izvedba). Kako bi se naglasilo da studenti aktivno konstruiraju vlastito znanje i da je naglasak na procesu učenja, a ne na poučavanju u suvremene pristupe dizajnu učenja uveden je pojam tipova učenja koji opisuje različite oblike studentskih aktivnosti (npr. usvajanje, istraživanje, rasprava, suradnja). 

Suvremene teorije učenja važna su podloga za dizajn učenja i u nastavku će se izložiti najvažnije karakteristike teorija učenja, a na kraju ove knjige su dane reference za produbljivanje znanja o teorijama učenja. 

2. Pitanja i prijedlozi za promišljanje

Pitanja za samoprocjenu

1. U čemu je razlika između dizajna učenja i dizajna poučavanja? Zašto se u suvremenom obrazovanju preferira prvi pojam? 

2. Objasnite što znači da je dizajn učenja iterativan proces. Koju ulogu u tome imaju analitika dizajna i analitika učenja?

3. Navedite primjer suvremene tehnologije ili digitalnog alata koji se temelji na biheviorističkom pristupu učenju.

4. U kojem tipu učenja studenti najčešće primjenjuju znanje prolazeći zadatcima i dobivaju povratnu informaciju?

5. Koji tip učenja najbolje podržava socijalni konstruktivizam? Objasnite zašto.

6. Kako bi se nastavnik u visokom obrazovanju mogao koristiti tipovima učenja pri planiranju aktivnosti na kolegiju?

7. Zašto se proces dizajna učenja često uspoređuje s komponiranjem i orkestracijom glazbe?

Prijedlozi za promišljanje 

1. Koje bi principe dizajna učenja trebali uzeti u obzir nastavnici u visokom obrazovanju kako bi unaprijedili angažman studenata?

2. Na koji način biste u svojem kolegiju mogli kombinirati različite tipove učenja kako biste postigli bolje usklađivanje s ishodima učenja?

3. Kako razumijevanje teorija učenja može unaprijediti Vaš pristup dizajniranju kolegija?

4. Koje faze ili korake dizajna učenja smatrate najizazovnijima u vlastitoj praksi i zašto?

5. Kako biste primijenili spoznaje o dizajnu učenja u redizajnu jednog svojeg kolegija ili nastavnog modula?

3. Tipovi učenja i njihova poveznica na teorije učenja

Svaki od njih odgovara drukčijoj vrsti kognitivnog procesa i ima svoj pedagoški smisao i poveznicu na teorije učenja. Najčešći tipovi učenja  opisani su u sljedećoj interakciji.

Interakcija pokazuje da su tipovi učenja duboko ukorijenjeni u suvremenim teorijama učenja, prvenstveno:

• u konstruktivizmu (učenje kroz aktivnost, kontekst i refleksiju)
• u socijalnom konstruktivizmu (učenje u interakciji s drugima)
• u kognitivnim i bihevioralnim teorijama u nekim komponentama.

Sumativno vrednovanje ima korijene u biheviorističkoj paradigmi, posebno kad je riječ o standardiziranim testovima i kvizovima s točnim/netočnim odgovorima. U suvremenim obrazovnim pristupima vrednovanje nije isključivo biheviorističko – često se integrira u širi konstruktivistički ili čak sociokonstruktivistički kontekst učenja i vrednovanja.

Dizajn kolegija uključuje ravnotežu više tipova učenja, ovisno o ishodima učenja i kontekstu. 

Laurillard definira šest temeljnih tipova učenja za ABC model, koji je razvijen na University College London.  Tipovi učenja mogu se koristiti kao polazna točka za dizajniranje iskustva učenja.  Model OULDI (Conole, 2013), koji je nastao u okviru Open Universityja (London) kao sustavni pristup vizualnom i kolaborativnom dizajnu učenja, i model BDP (Divjak i sur., 2022), razvijen na Sveučilištu u Zagrebu, na Fakultetu organizacije i informatike, imaju pet odnosno šest tipova učenja.

Usporedba tipova učenja u BDP, ABC i OULDI modelima

Napomena:

Suradnja (Collaboration) u ABC modelu smatra se zasebnim tipom učenja.
Vrednovanje (Assessment) u BDP modelu zasebna je kategorija, dok je u ABC i OULDI modelima ugrađeno u ostale aktivnosti (npr. u production, discussion i reflection).
BDP dodatno promatra formativno i sumativno vrednovanje i modalitete izvođenja kao dimenzije koje prate svaki tip aktivnosti.

4. Teorije učenja – kratki pregled

5. Literatura za daljnje istraživanje

Laurillard, D. (2012). Teaching as a design science: Building pedagogical patterns for learning and technology. Routledge. ISBN: 9780415803878 

Biggs, J., & Tang, C. (2011). Teaching for quality learning at university: What the student does (4th ed.). McGraw-Hill Education / Open University Press. ISBN: 9780335242757

Conole, G. (2013). Designing for learning in an open world. Springer.

Divjak, B., Grabar, D., Svetec, B., & Vondra, P. (2022). Balanced Learning Design Planning: Concept and Tool. Journal of Information and Organizational Sciences, 46(2), 361–375.

Rienties, B., Balaban, I., Divjak, B., Grabar, D., Svetec, B., & Vondra, P. (2023). Applying and translating learning design and analytics approaches across borders. In O. Viberg & Å. Grönlund (Eds.), Practicable Learning Analytics (pp. 35–53). Springer. 

6. Literatura za teorije učenja

• Konstruktivizam
  • Piaget, J. (1950). The Psychology of Intelligence. Routledge.
  • Bruner, J. S. (1966). Toward a Theory of Instruction. Harvard University Press.
  • Fosnot, C. T. (Ed.). (2005). Constructivism: Theory, Perspectives, and Practice (2nd ed.). Teachers College Press.
• Socijalni konstruktivizam
  
  • Vygotsky, L. S. (1978). Mind in Society: The Development of Higher Psychological Processes. Harvard University Press.
• Učenje na temelju iskustva (Experiential learning)
  
  • Kolb, D. A. (1984). Experiential Learning: Experience as the Source of Learning and Development. Prentice Hall.
  • Dewey, J. (1938). Experience and Education. Macmillan.
• Socijalno učenje / zajednice prakse
  
  • Bandura, A. (1977). Social Learning Theory. Prentice Hall.
  • Wenger, E. (1998). Communities of Practice: Learning, Meaning, and Identity. Cambridge University Press.
• Metakognicija i samoregulirano učenje
  
  • Zimmerman, B. J. (2002). Becoming a Self-Regulated Learner: An Overview. Theory into Practice, 41(2), 64-70.
  • Flavell, J. H. (1979). Metacognition and Cognitive Monitoring: A New Area of Cognitive–Developmental Inquiry. American Psychologist, 34(10), 906–911. 
• Bihevioristički pristup učenju
  
  • Skinner, B. F. (1954). The science of learning and the art of teaching. Harvard Educational Review, 24(2), 86-97.
• Kognitivne teorije učenja
  • Gagné, R. M. (1985). The conditions of learning and theory of instruction (4th ed.). Holt, Rinehart and Winston.
  • Miller, G. A. (1956). The magical number seven, plus or minus two: Some limits on our capacity for processing information. Psychological Review, 63(2), 81–97.