Razvojni poremećaji i poremećaji mentalnog zdravlja

1. Razvojni poremećaji i poremećaji mentalnog zdravlja

Prema Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda (Zakon o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i Fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, NN 6/2007) osobe s invaliditetom osobe su koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima.

Razvojni poremećaji (neurorazvojni poremećaji) imaju neurološku podlogu i mogu ometati stjecanje, zadržavanje ili primjenu određenih vještina ili skupova informacija. Mogu uključivati poremećaje pozornosti, pamćenja, percepcije, jezika, rješavanja problema ili socijalnih interakcija. Takvi poremećaji mogu biti blagi i mogu se lako kontrolirati s bihevioralnim i izmijenjenim obrazovnim pristupom ili mogu biti teži, a pogođena djeca mogu zahtijevati više podrške (Sulkes, n. g.).

Poremećaje mentalnog zdravlja karakteriziraju znatni poremećaji u mentalnim aktivnostima, emocionalnoj regulaciji i socijalnoj prilagodbi ponašanja pojedinca. Obično su povezani s distresom ili oštećenjem važnih područja funkcioniranja (Singh, n. g.).

U lekciji će se prikazati neka obilježja motoričkih poremećaja i kroničnih bolesti, specifičnih teškoća učenja, poremećaja pažnje i hiperaktivnosti (ADHD), poremećaja iz spektra autizma, oštećenja vida i sluha te poremećaja mentalnog zdravlja.

2. Motorički poremećaji

3. Kronične bolesti

Osnovne karakteristike osoba s kroničnim bolestima su:

1. postojanje bolesti koja je trajnijeg karaktera, promjenjive težine i potrebe dugotrajnijeg liječenja
2. promjenjivost zdravstvenog stanja tijekom godine
3. bolest jednog sustava može se negativno odraziti i na funkcije drugih sustava.

U kronične bolesti spadaju npr.:

• kardiovaskularna oboljenja
• maligna oboljenja
• oboljenja metaboličkog sustava (diabetes mellitus)
• oboljenja dišnog sustava (kronična opstruktivna plućna bolest, kronični bronhitis, astma)
• oboljenja endokrinološkog sustava (bolest štitnjače)
• neurološka oboljenja (epilepsija)
• oboljenja probavnog sustava (Crohnova bolest)
• rijetke bolesti.

4. Specifične poteškoće učenja

5. Poremećaj pažnje/hiperaktivnosti (ADHD)

Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje ADHD (engl. Attention Deficit Hyperactivity Disorder) jedan je od najčešćih neurorazvojnih poremećaja dječje i adolescentne dobi (Jurin i Sekušak-Galešev, 2008). DSM-5 donosi nove, izmijenjene kriterije s produženom granicom početka pojave simptoma do dvanaeste godine života (Vitola i sur., 2017). ADHD se može dijagnosticirati i u odrasloj dobi, ali to može značiti da su simptomi bili prisutni i u dječjoj dobi, ali ih se zanemarilo (Jurin i Sekušak-Galešev, 2008).

DSM-5 (2013, prema Klarić, 2022) definira kriterije uz pomoću kojih se dijagnosticira ADHD:

1. nepažnja: šest (ili više) navedenih simptoma koji traju najmanje šest mjeseci do te mjere da nisu prikladni za razvojnu dob i direktno utječu na socijalne i akademske/profesionalne aktivnosti:
   
   • osoba ne pridaje dovoljno pažnje detaljima, previdi ih ili radi pogreške koje se čine nemarnima dok rješava obveze na poslu ili neke druge aktivnost
   • teškoće zadržavanja pažnje tijekom obavljanja zadataka (npr. održavanje fokusirane pažnje za vrijeme nastave, razgovora ili duljeg čitanja)
   • kad im se direktno obraća, čini se da ne slušaju što im se govori (kao da su umom negdje drugdje, čak i kad nema nekih očitih distraktora)
   • često ne slijede upute i ne uspijevaju završiti zadatke (započnu zadatak, ali brzo izgube fokus jer im druge stvari lako odvuku pažnju)
   • teškoće u organizaciji zadataka i aktivnosti (npr. teškoće u obavljanju zadataka u nizu/redoslijedu, teškoće s održavanjem materijala i stvari urednima i na mjestu, neurednost, neorganiziranost, loše vremensko planiranje, teškoće u izvršavanju rokova)
   • često izbjegavaju, ne vole ili se protiv volje uključuju u aktivnosti za koje je potrebno održavanje mentalnog truda (npr. pisanje dugačkih dokumenata s mnogo teksta)
   • vrlo često izgube stvari bitne za obavljanje nekog zadatka ili aktivnosti (npr. novčanik, ključeve, naočale, mobitel…)
   • lako ih ometu vanjski stimulansi (u odraslih to mogu biti i neke nepovezane misli)
   • zaboravljivi su tijekom obavljanja svakodnevnih aktivnosti (npr. obavljanje kućanskih poslova, plaćanje računa, uzvraćanje poziva…).
     
     
2. hiperaktivnost i impulzivnost: šest (ili više) navedenih simptoma koji traju najmanje šest mjeseci do te mjere da nisu prikladni za razvojnu dob i direktno utječu na socijalne i akademske/profesionalne aktivnosti:
   • osobe se često vrpolje u mjestu i tapkaju rukama ili nogama
   • često ustaju s mjesta u situacijama u kojima se od njih traži da sjede mirno
   • osjećaj nemira
   • ne mogu se uključiti u aktivnosti slobodnog vremena
   • uvijek su u pokretu, ne osjećaju se ugodno kad moraju biti mirni duže vrijeme
   • govore prekomjerno
   • odgovaraju na pitanje prije nego što se ono do kraja postavi (npr. dovršavaju tuđe rečenice)
   • imaju poteškoće kod čekanja na svoj red
   • prekidaju druge i upadaju im u riječ, upadaju u aktivnosti ili preuzimaju aktivnosti koje rade drugi.

6. Poremećaj iz spektra autizma

Poremećaj iz spektra autizma predstavlja neurološku različitost u prirodi razlika među ljudima. To je promjenjivo neurološko stanje koje određuje strukturu mozga, način na koji on doživljava i obrađuje podražaje i koji je različit od onog koji postoji u većine drugih ljudi, s posljedicama u socijalnom, emocionalnom i radnom okruženju.

U okviru DSM-5 (2013) opisuju se sljedeća dva važna kriterija:

1. deficiti u socijalnoj komunikaciji i socijalnoj interakciji
2. ograničeni, repetitivni obrasci ponašanja, interesa i aktivnosti.

Prema DSM-5 termini autizam, pervazivni razvojni poremećaj, Aspergerov sindrom i dezintegrativni poremećaj u djetinjstvu vode se pod jedinstvenim terminom poremećaj iz spektra autizma. Ovom promjenom nisu jasno definirane granice poremećaja. Budući da je riječ o spektru, znači da postoje dvije krajnosti kontinuuma – visokofunkcionirajući i niskofunkcionirajući autizam (Aguila Munoz, 2020).

7. Oštećenja vida

Oštećenje vida jest svako stanje vida koje otežava izvršavanje svakodnevnih aktivnosti usko vezanih za vidnu percepciju. Vidna percepcija je sposobnost tumačenja onoga što se nalazi u našoj okolini na temelju vidnih informacija.

Definirana je oštrinom i širinom vidnog polja. Oštrina vida je sposobnost oka da razabire fine detalje i da jasno vidi dvije odvojene točke. Vidno polje je područje koje vidimo dok gledamo ravno naprijed bez pokretanja glave i očiju. Oštećenja vida, s obzirom na intenzitet, dijele se na slabovidnost i sljepoću.

1. slabovidnost (ili ambliopija) obuhvaća oštrinu vida u iznosu od 10 do 40 posto normalne oštrine vida na boljem oku primjenom korekcijskog stakla – naočale, leće. Također, u slabovidnost pripada i oštrina vida veća od 40 % ako je oboljenje progredirajuće i ona koja je manja od 10 % ako se osoba uspješno služi tim vidom.
   
   
2. sljepoća označava oštrinu vida u iznosu manjem od 5 % normalne oštrine vida na boljem oku primjenom korekcijskog stakla – naočale, leće. U sljepoću također pripadaju i okolnosti u kojima je centralni vid manji od 25 % normalne oštrine vida uz suženje vidnog polja na manje od 20 stupnjeva.

Oštećenje vida ne mora nužno rezultirati i odstupanjem u emocionalnom i socijalnom razvoju, međutim, zapreke realno postoje. Ograničenje u vizualnom promatranju i praćenju ima za posljedicu ograničenje vizualnog učenja. Manjak vizualnih informacija dovodi do kašnjenja u kognitivnom razvoju. Slabovidni čitaju crni tisak koji se uvećava prema potrebama pojedinca. Slijepi čitaju brajicu, a uspješnost ovisi o stupnju intelektualnog razvoja, osjetljivosti jagodice prsta, motoričkoj spretnosti, metodama poučavanja, uvježbanosti i sl. Područje motoričkog razvoja zahvaćeno je ne toliko zbog oštećenja vida, nego više zbog nemogućnosti vježbanja i vizualne imitacije pokreta i radnji osoba iz okoline. Također je otežana komunikacija s okolinom i socijalizacija (URIHO, Oštećenja vida).

8. Oštećenja sluha

Oštećenje sluha označava nemogućnost ili smanjenu mogućnost primanja, provođenja i registriranja slušnih podražaja. Funkcionalnost svih pojedinih anatomskih dijelova osjeta sluha može biti narušena zbog oštećenja, nerazvijenosti ili bolesti.

Sluh se dijeli u tri kategorije:

1. normalni sluh – prag čujnosti za normalni zvuk nalazi se u rasponu od 0 do 25 dB
2. nagluhost – nagluhost kreće iznad 25 dB te se kroz blagi, umjereni i jaki gubitak sluha proteže do 90 dB
3. gluhoća – sve iznad 90 dB označava gluhoću.

To znači da je termin „gluhoća” umjetno stvoren termin te se za njega obično veže specifičan ostatak zvuka, a oštećenje nije premostivo korištenjem slušnog aparata. Prava (klinička) gluhoća koja ne podrazumijeva ostatke sluha u bilo kojem obliku jako je rijetka. (URIHO, Oštećenja sluha)

9. Poremećaji mentalnog zdravlja

Mentalni  poremećaji imaju relativno visoku pojavnost. Često počinju u mlađoj odrasloj dobi, kroničnog su tijeka, smanjuju kvalitetu života i znatno sudjeluju u korištenju zdravstvenih resursa. Zbog važnosti i veličine problema mentalni poremećaji u Hrvatskoj, kao i globalno, predstavljaju jedan od prioritetnih javnozdravstvenih izazova (Brkić Miloš, 2025).

10. Depresija

Depresija je poremećaj mentalnog zdravlja kod kojeg osjećaji tuge i bezvoljnosti postaju dominantni, svakodnevni i odražavaju se gotovo u svim područjima života smanjenjem sposobnosti obavljanja različitih aktivnosti i uživanja u životu. Simptomi depresije utječu na raspoloženje, osjećaje, način razmišljanja, ponašanje i tjelesno funkcioniranje.

Tipični simptomi depresije uključuju:

• depresivno raspoloženje
• gubitak zanimanja i zadovoljstva u aktivnostima koje su ranije predstavljale zadovoljstvo
• slabljenje vitalne energije
• umor
• tjelesne simptome: pritisak u prsima, nelagoda u trbuhu, nemir, nesanica, problemi s probavom i apetitom
• poteškoće sa spavanjem: poteškoće usnivanja, često ili rano buđenje
• slaba koncentracija i zaboravljivost
• učestale pesimistične misli
• razmišljanja o smislu života i o samoubojstvu
• smanjeno samopouzdanje
• osjećaj krivnje i bezvrijednosti.

Pojavnost depresije u populaciji kreće se 5 % – 10 %, a procjenjuje se da je doživotni rizik obolijevanja 20 % – 30 %. Žene dvostruko češće obolijevaju od muškaraca.

Depresija se pojavljuje kao rezultat interakcije:

• biološke osjetljivosti za depresiju (genetska predispozicija)
• psihološke osjetljivosti (poteškoće sučeljavanja sa stresorima, nisko samopouzdanje, sklonost idealizaciji)
• socijalnih čimbenika (stresni životni događaji poput gubitka posla i financijskih poteškoća).

Liječenje uključuje kombinaciju lijekova i psihoterapiju (HZJZ, 2011a).

11. Anksioznost

12. Literatura

Aguila Munoz, S. (2020) Učenik s Aspergerovim sindromom. 

Brkić Miloš, I. (ur.) (2025). Mentalni poremećaji u Republici Hrvatskoj. Hrvatski zavod za javno zdravstvo

Horvatić, S. (ur.) (2010). Upute za prilagodbu ispitne tehnologije na ispitima državne mature. Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja

HZJZ (2011a). Depresija. Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi RH, HZJZ: Služba za epidemiologiju kroničnih masovnih bolesti

HZJZ (2011b). Anksioznost. Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi RH, HZJZ: Služba za epidemiologiju kroničnih masovnih bolesti

Jokić-Begić, N., Jureša, V., Živčić Bećirević, I., Čuržik, D., Drusany, D., Musil, V. (2015). Smjernice postupanja za studente sa psihičkim smetnjama i kroničnim bolestima u okviru akademskog okruženja. Sveučilište u Zagrebu

Jurin, M. i Sekušak-Galešev, S. (2008). Poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD) – multimodalni pristup. Paediatria Croatia, 52(3), 195-201.

Klarić, I. (2022). Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje (ADHD) i romantične veze. Diplomski rad (mentor: Cvitković, D.) Sveučilište u Zagrebu Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet

Logoped.hr. (nepoznata godina). Specifične teškoće učenja (disleksija, disgrafija i diskalkulija).

Pinjatela, R., Ivošević, M., Stjepanović, I., Ivanković, A. (2015). Motorički poremećaji i kronične bolesti. Skripta. Sveučilište u Zagrebu Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet

Rubin, M. (prijevod Đumbir, F.) (nepoznata godina) Pregled poremećaja perifernog živčanog sustava. HeMED.

Singh, N. (nepoznata godina). Osnovni vodič za mentalno zdravlje.  

Smjernice za izjednačavanje mogućnosti studiranja osoba s disleksijom. Sveučilište u Zagrebu

Sulkes, S.B. (nepoznata godina). Definicija razvojnih poremećaja. 

URIHO (nepoznata godina). Oštećenja sluha. U Nastavni plan i program usavršavanja „Trening o metodama i tehnikama poučavanja osoba s invaliditetom u neformalnom obrazovanju odraslih“.

URIHO (nepoznata godina). Oštećenja vida. U Nastavni plan i program usavršavanja „Trening o metodama i tehnikama poučavanja osoba s invaliditetom u neformalnom obrazovanju odraslih“.

Vitola, E., S., Bau, C., H., Salum, G., A., Horta, B., L., Quevedo, L., Barros, F., C., Pinheiro, R., T., Kieling, C., Rohde, L., A., i Grevet, E., H. (2017). Exploring DSM-5 ADHD criteria beyond young adulthood: phenomenology, psychometric properties and prevalence in a large three-decade birth cohort. Psychological Medicine, 47(4), 744–754.

Zakon o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i Fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, NN 6/2007.