Uloga samovrednovanja u razvoju samoregulacije

U obrazovnoj praksi koristi se više instrumenata za samoprocjenu.

Harrington (1995.) predlaže tri pristupa:

1. popis sposobnosti
2. Likertove ljestvice
3. opisne primjere.

McNamara i Deane (1995) predlažu aktivnosti poput:

1. pisanja pisama nastavniku
2. vođenja dnevnika učenja jezika
3. izrađivanja portfelja kako bi studenti uvidjeli vlastite jake/slabe strane, napredak i ciljeve za samostalno učenje

Keith (1996) nadalje predlaže raznolike zadatke samovrednovanja kao sredstva poticanja refleksije i odgovornosti:

1. izražavanja prethodnih stavova o učenju
2. uspoređivanja ciljeva učenja
3. poticanja suradničkog učenja
4. izazivanja misaonih stavova
5. samoevaluacije nakon ispita
6. zajedničkog vrednovanja zadataka.

Učinkovitost ovih metoda ovisi o trudu studenata i njihovoj odgovornosti za vlastito učenje.

U suvremenom visokom obrazovanju samovrednovanje se sve češće implementira kao oblik formativnog vrednovanja radi jačanja metakognicije, samoregulacije i odgovornosti za vlastito učenje.

Uspješno samovrednovanje zahtijeva razvijenu sposobnost realne procjene vlastitih postignuća, što se gradi iskustvom, jasnim kriterijima i povratnim informacijama. Studenti početnici često precjenjuju vlastiti rad jer se oslanjaju na subjektivni dojam umjesto na objektivne kriterije, dok napredniji studenti češće pokazuju veću samokritičnost. Nastavnici zato trebaju strukturirano voditi proces samovrednovanja, od demonstracije primjera dobre prakse do rasprave o tome što znači „dobra izvedba“ prema rubrici.

Primjer u praksi: u kolegiju „Metodologija istraživanja“ studenti prije predaje eseja ispunjavaju kratki obrazac samoprocjene s pitanjima:

• Koji dio svog rada smatrate najboljim i zašto?

• U kojem dijelu ste najmanje sigurni?

• Kako biste sami ocijenili svoj rad prema kriteriju jasnoće argumentacije?

Slika 1. Ciklus samoreguliranog učenja