Vršnjačka podrška kao metoda u prilagodbi nastavnog procesa

Broj studenta s invaliditetom kontinuirano se povećava. U Europi je oko 15 % studenata izjavilo da su ograničeni u studiju zbog zdravstvenih poteškoća (prema Sanderson i Chen, 2023). Studenti s invaliditetom često imaju poteškoća tijekom studiranja i veći rizik od napuštanja studija od svojih vršnjaka koji nemaju poteškoća. Vršnjačka podrška provodi se u visokoškolskim ustanovama kako bi se studentima s invaliditetom pomoglo u tranziciji u visoko obrazovanje, sudjelovanju u društvenim aktivnostima, uspješnom studiranju i završetku studija.

U literaturi se definira više oblika vršnjačke podrške studentima s invaliditetom: vršnjačko učenje (engl. peer tutoring), vršnjačko mentoriranje (engl. peer mentoring) i vršnjačka potpora (engl. peer support).

• Vršnjačko učenje odnosi se na podršku studenata viših godina mlađim studentima u učenju i usmjereno je na uspjeh u svladavanju gradiva.
• Vršnjačko mentoriranje provodi se jedan na jedan ili u maloj grupi koja osobama s invaliditetom može pružiti mjesto za samoizražavanje, neovisnost i aktivno sudjelovanje u vlastitom razvoju. Studenti viših godina studija sa sličnim iskustvom mentoriraju mlađe studente.
• Vršnjačka potpora odnosi se na podršku studenta bez poteškoća studentu s invaliditetom iste razine studija.

Hillier i sur. (2019, prema Williams i sur., 2024) istražili su uspjeh u studiranju studenata s invaliditetom koji sudjeluju u programu vršnjačkog mentorstva. Istraživači su ispitali potencijalni pozitivan utjecaj koji vršnjački mentori s teškoćama učenja mogu imati na svoje štićenike s teškoćama učenja na sveučilišnoj razini. Sudjelovanje u programu s mentorima sličnih iskustava učinkovitije je zbog zajedničkih iskustava studenata sa sličnim karakteristikama, posebno ako postoje poteškoće povezane s tim zajedničkim iskustvima.

Ovaj program obuhvaćao je teme od druženja na fakultetu, vršnjačkog pritiska, upravljanja vremenom, komunikacije s vršnjacima i profesorima, bontona u nastavi, vještina učenja te traženja pomoći i resursa fakulteta. Na kraju programa studenti su izvijestili o pozitivnim stavovima u vezi s prelaskom na sveučilište, samopouzdanju u svoju sposobnost uspjeha, jasnom razumijevanju akademskih očekivanja, stjecanju socijalnih vještina koje su im pomogle da upoznaju druge studente i spoznaji o načinu funkcioniranja sveučilišnih službi podrške za osobe s invaliditetom.

Sanderson i Chen (2023) provele su intervjue s osobljem službe podrške, vršnjacima asistentima i studentima s invaliditetom u Norveškoj. Rezultati pokazuju pozitivne ishode procesa mentorstva, kao i izazove koje treba riješiti, posebno u organizaciji mentorskog programa i odgovornostima različitih dionika.