Evolucija asistivne tehnologije

U videoprikazu Evolucija asistivne tehnologije (Evolution of assistive technology) prikazano je nekoliko primjera suvremene asistivne tehnologije koju koriste osobe s invaliditetom, kao i razvoj asistivne tehnologije tijekom desetljeća. Prikazano je kako su inovativna asistivna rješenja utjecala na inkluzivnost i pristupačnost okruženja i neovisnost osoba s invaliditetom. 

Pogledajte videoprikaz Evolucija asistivne tehnologije.

Trajanje: 19 minuta i 46 sekundi.

Transkript Videa

  Tehnologija je svuda oko nas. Tijekom dana oslanjamo se na uređaje i visoku tehnologiju kako bismo stvarali, povezivali se i izvršavali svoje svakodnevne zadatke. No, za neke, tehnologija je mnogo više i neophodna je za svakodnevni život. Ovo su njihove priče.

„Je li ovdje dobro?” „U redu je, grubo je. Možemo to manje agresivno.”

„Moje ime je Taylor Danielson. Imam 27 godina. Imam spinalnu mišićnu atrofiju tip 3. Svoja prva električna invalidska kolica dobio sam s 18 mjeseci.”

„Brzo otvori prednja vrata.”

„Ono što mi tehnologija zaista znači jest kontrola nad vlastitim životom i smjerom u kojem ide.”

„Kuhinjsko svjetlo, upali se.”

„Koristim se tehnologijo od trenutka kad se probudim do trenutka kad idem spavati. Ne mogu zamisliti odrastanje u eri u kojoj ova tehnologija nije bila lako dostupna. Znam da su mnogi moji vršnjaci i ljudi iz zajednice osoba s invaliditetom odrastali u područjima gdje se za električna invalidska kolica nije ni čulo, odrastali su s kolicima od pletera i to je bilo vrhunsko dostignuće.”

Dječja paraliza (polio) ubrzo je postala jedna od najstrašnijih bolesti na svijetu, a do sredine 20. stoljeća virus dječje paralize mogao se pronaći diljem svijeta. Upravo je ovdje tehnologija razvijena iz nužnosti i borbe za opstanak. Proteze su bile uobičajene za one koji su preživjeli dječju paralizu, uz napredak u invalidskim kolicima i poznata „željezna pluća”.

Roditelji su živjeli u strahu od iznenadnog napada dječje paralize i tragičnih posljedica. Bilo je to mnogo godina borbe i slomljenog srca.

„Google, upali zidnu svjetiljku u dnevnoj sobi.”

„Moje ime je Sasha Ettenberg. Rođen sam 1945. godine i dječju paralizu sam dobio kad mi je bilo šest mjeseci. U gradu je bila epidemija i nekako je bilo očito da je to vjerojatno dječja paraliza. Nisam naučio hodati do treće godine. Tehnologija koju su tada imali bile su proteze. Bile su teške, nespretne, ah, neudobne za nošenje. Jednostavno, naučiš prilagoditi se jer ako si želio doći od točke A do točke B, to je bio jedini način. U to su vrijeme imali ta kolica od pletera. Doslovno su bila kolica od pletera. Nisu bila udobna, nisu imala jastuke i slično. Bila su to ručna kolica s tvrdim gumama. Mislim da su sada u muzejima.”

Osamdesete godine prošlog stoljeća donijele su revolucionarni napredak i važnu tehnologiju, kao što su Microsoft Windows, Apple Macintosh i naravno, IBM-ovo revolucionarno osobno računalo. Uvođenje laganih materijala preobrazilo je invalidska kolica s fiksnim okvirom, dok su se električne komponente integrirale u okvir električnih invalidskih kolica.

„Ovo je Philips Pronto, i ovo je bio jedan od originalnih zaslona osjetljivih na dodir. Zapravo, ovo je bio najbolji zaslon osjetljiv na dodir koji je stvoren davno.”

„Moje ime je Roger Jones i kvadriplegičar sam C5-6 ili tetraplegičar, kako se to danas kaže. Moja ozljeda dogodila se 8. lipnja 1985., dakle s 37 godina. Moja prva invalidska kolica, da, sjećam se svojih prvih invalidskih kolica. Tipična električna kolica bila su pogonjena Everestom i Jenningsom. Imala su velike kotače straga i mali kotač sprijeda. Postojao bi remen koji je išao oko stražnjeg kotača i spajao se na prednje kotače, znate, gotovo poput lanca bicikla. I kad sam to vidio, pomislio sam – Wow, ne želim koristiti tu stvar. A postojala je tvrtka zvana Fortress i upravo su se pojavili s prvim invalidskim kolicima s pogonom, kako su ih nazvali. Čim sam ih vidio, pomislio sam: U redu, to je pravi put. Nažalost, tvrtka ih nije dizajnirala za nekoga moje tjelesne građe i prvi motor je trajao samo mjesec dana, a drugi motor trajao je dva mjeseca. Onda sam morao uvjeriti tvrtku da mi proda sve motore koje nisu mogli prodati komercijalno; možda su bili malo glasni ili nešto s njima nije bilo u redu i održavao sam ta kolica nekoliko godina, samo sam stalno mijenjao motore.”

„Oh, prva kolica bila su, da, Everest i Jennings s gumenim pogonskim remenima. Everest i Jennings mogli su raditi dvije stvari: ići naprijed i nazad.”

„Moje ime je Terry LeBlanc. U kolicima sam od 1978., dakle 45 godina. Stvarno vas iznenadi kad to izračunate. Tehnologija koju smo imali bio je TASCS, a to je kratica za Touch Operator Selecting Control. Koristio sam ga za uključivanje svog Selectric pisaćeg stroja. Pa, prvo računalo mi je omogućilo da radim. Teško je razgovarati kada usisavate i pušete. U to vrijeme bih tipkao lijevom rukom. Imao sam udlagu i štap za tipkanje koji se u nju umetao. Volio bih da sam imao stolno računalo, ali ona su trebala doći, i to samo nekoliko godina kasnije.”

Devedesete su prethodnica većine tehnologija kojima se danas koristimo. Pojava prijenosnih računala i mobilnih telefona uvela nas je u svijet novih i fascinantnih digitalnih proizvoda. Putovanje svijetom, međutim, i dalje nije imalo lak pristup internetu i GPS sustavu, a i primjena asistivne tehnologije bila je ograničene. Pristupačnost je bila daleko, a većina svijeta bila je neupućena u život osoba s invaliditetom.

„Da, 2010. godine popela sam se na Mount Everest do 5639 metara, a ne mogu ni stajati. Moje ime je Linda McGowan. Multipla skleroza mi je dijagnosticirana 1983. godine. Prvi put kad sam otišla u Nepal, Šerpa me nosio u pletenoj košari na leđima na visinu od 4877 metara. Putovala sam na svih sedam kontinenata, u više od 160 zemalja, sve to u invalidskim kolicima, i velik dio toga sama.”

„Pa, prvi put kad sam putovala u Kinu, nisu imali kolica za prolaz u avionu (aisle chair). Originalno, mjesta na koja sam putovala nisu bila ni upoznata s tim što su invalidska kolica. Prvi put kad sam otišla u Kinu, za osobe s invaliditetom nije bilo prihvatljivo da budu u zajednici. Vidjela sam samo jedna bambusova kolica cijelo vrijeme. Nije bilo interneta i nije bilo edukacije kad sam tek počela putovati. Nije postojalo nešto poput interneta, a kad sam tek počela putovati, uvijek sam se kretala s tiskanim primjerkom Lonely Planet vodiča. A Lonely Planet vam govori kako rezervirati prijevoz i gdje odsjesti: luksuzno, srednje i jeftino.”

Iako se tehnologija može razvijati brzim tempom, ponekad ne može ići dovoljno brzo, pa prisiljava ljude koji žive s invaliditetom da inoviraju i dizajniraju nove uređaje kako bi poboljšali kvalitetu života i neovisnost.

„Mnogo nas stvorilo je stvari tijekom godina iz nužnosti. Ali što se tiče tehnologije i načina kako ću to učiniti, bilo je nekoliko stvari koje su mi smetale. Jedna je bila odlazak na WC. Morao sam se nagnuti, podići nogu, doći do WC-a, povući ovaj prsten. Vježbao sam tu stvar mjesecima i mjesecima jer sam htio da radi kako treba. I tako sam konačno izmislio svoje. Razmišljao sam: U redu, kako ove stvari rade? Istražujući jako mnogo, došao sam do dizajna i izgradio vlastitu malu torbicu za nogu koju koristim od tada, znači zadnjih 30 godina. Druga stvar bio je računalni sustav. Imao sam diktatofon koji sam spojio na telefon tako da sam mogao snimati ljude kad su zvali. A onda sam mogao pisati bilješke kasnije, samo sam slušao snimku. To je bila tehnologija koja me dovela do posla.”

„Postavi ulazni termostat na 23 stupnja.”

„Mnogi ljudi bi gledali na nešto jednostavno poput žarulje ili pametnog utikača kao na neozbiljnu pogodnost, ali za ljude poput mene i druge ljude s tjelesnim invaliditetom oni nam omogućuju kontrolu nad ključnim dijelovima svojeg doma. Nisam siguran koliko je muškaraca tijekom godina pokušalo utvrditi tu činjenicu da je nešto tako malo zapravo jako veliko, ali pokušat ću im odati priznanje. Teško je to izraziti riječima jer je tako jednostavno. To je nešto što ljudi rade rutinski svako jutro, svaki dan, dobiju svoj jutarnji čaj, popodnevni čaj. Ali ja to nisam mogao. Nisam imao taj izbor. To su opcije, to je izbor, to je sloboda, to je neovisnost.”

Tijekom proteklog desetljeća evolucija tehnologije doživjela je brz rast i širenje. Budući da se tehnologija razvija kako bi pomogla i poboljšala kvalitetu života, čini se prirodnim da su uređaji u kojima danas uživamo stvoreni za nekoga tko živi s invaliditetom ili je te uređaje on sam stvorio.  

Nije iznenađujuće da su inovacije koje vode pristupačnosti i uključivosti postale nekim primjerima najimpresivnijeg tehnološkog napretka u posljednjem stoljeću.

„Google, otvori vrata.”

„Jesam li upravo čuo da je počela kiša? Da.”

„Da bih mogao živjeti neovisno, jedna od najvećih stvari jest činjenica da mogu voziti vlastiti kombi. Mogu otvoriti vrata, uvesti se kolicima, vezati se, prebaciti se i odvesti. Onda obično okrenem svoja kolica.”

„Tehnologija koja mi je znatno poboljšala život baš su moja invalidska kolica jer je dječja paraliza sistemska bolest tako da utječe na sve mišiće u tijelu. Iako izgleda kao da je sve u redu, pomičem ruke i slično, ali imam vrlo malo snage. Kad bih morala gurati kolica, ne bih daleko stigla, to vam mogu reći. Omogućuje vam da budete na istoj razini očiju kao i drugi ljudi kad razgovarate s njima, što je mala stvar, ali s vremenom postaje vrlo važna.”

„Sezame, otvori se.”

„Možda su stvari s kojima sam se borio bile ono što ljudi uzimaju zdravo za gotovo, poput otvaranja vrata. Razvio sam toliko sustava tijekom godina za otvaranje vrata, od vezivanja konopa za zid pored vrata i spajanja na kvaku. A zaista sam tek zadnjih nekoliko godina, znate, dobio automatizirani sustav vrata koji zaista radi i to je vjerojatno jedina stvar koja vas čini najneovisnijima – sam moći ući i otvoriti vrata. Da, to je bilo jako važno za mene. Da, mogućnost otvaranja vrata – to je prvi korak u povratku dijela neovisnosti.”

„Kad bih morao svesti na jedan uređaj, to bi bio GeVa kontroler na mojim kolicima. To je programirani daljinski upravljač na koji možete staviti praktički bilo koju kombinaciju kodova. Čak i zalijevam svoj vrt.”

„Zalij moj vrt.”

„Nešto je pošlo po zlu s tim. Tipična tehnološka stvar. Ovako je to radilo: puhnete na ovo, a prijamnik je bio ispod gumba. Izabrao sam krov i nikad se ne upali.”

„Najvažniji dio tehnologije koji koristim svakodnevno za mene je Dragon Naturally Speaking diktiranje glasom. Ljudi me često pitaju kamo sam putovala. Rekla bih da mi je Grčka osvojila srce. Moja knjiga se zove Putovanje svijetom s MS-om u invalidskim kolicima. Uspjela sam je napisati uz Dragon Naturally Speaking diktiranje glasom. Moja knjiga govori o istinitim pričama i anegdotama s putovanja svijetom u invalidskim kolicima. Tehnologija, posebno Dragon Naturally Speaking, ali i druge vrste tehnologije, omogućile su mi da ispričam svoju priču i motiviram druge da izađu i posegnu za svijetom i iskuse sve što je moguće u njihovoj zajednici. Iako je napredak u asistivnoj tehnologiji važan za svakodnevni život, oni također stvaraju priliku da se netko vrati aktivnostima koje je nekada volio.”

„To je natjecateljski izlaz na dane utrka, a drugim danima je sjajno ostaviti kolica iza sebe i slobodno jedriti. Kad sam bio u Novoj Škotskoj, znate, zemlji skutera, nisam mogao izaći iz broda ni da sam trebao život spasiti. Kad sam se vratio u Vancouver, ovdje je bio program jedrenja koji je bio potpuno postavljen, čak i s „usiši i puhni” (sip and puff) sustavom. Usisavate (sip) za desnu stranu, puhnete (puff) za lijevu stranu. Kad želite pustiti jedra, to je snažan ispuh. Kad želite skupiti jedro, to je usis. To je jednostavno čarobno. To je vrlo oslobađajuće iskustvo, imati ovaj brod koji ide kamo god želite. Zapravo je lakše nego s kolicima.”

„Pa da, nadam se lijeku, naravno. Da, moja nada je da mi na kraju u budućnosti neće trebati invalidska kolica.”

„Samo ostaviti invalidska kolica iza sebe, to je sloboda.”

„Ali nadam se da će u budućnosti postojati dobro poznavanje dostupne tehnologije. Također, više obrazovanja za ljude s invaliditetom i bez njega. Često postoji ta strašna pretpostavka da ljudi s invaliditetom ne mogu nešto učiniti, dok s odgovarajućom tehnologijom, jako često, mogu učiniti sve isto kao i drugi ljudi. Problem s tehnologijom jest cijena, posebno ako imate vidljivi invaliditet. Morate raditi dvostruko više nego netko bez njega da biste postigli istu vrstu priznanja i vrijednosti u poslu koji radite. I tako postaje vrlo teško doći do neke od ove tehnologije jer je jednostavno izvan cjenovnog ranga.”

„Moja poruka za osobe s invaliditetom i njihov odnos s tehnologijom jest da budu inovatori, jer su to uvijek bili. Mnogo toga što je dostupno nastalo je zbog ljudi s invaliditetom. Ali mi moramo biti oni koji su na čelu. Dakle, osobe s invaliditetom moraju biti uključene i trebaju edukaciju, iskustvo, priliku da budu pioniri. A kad se to dogodi, mislim da ćemo vidjeti mnogo promjena jer vani postoji puno briljantnih ljudi koji imaju neki invaliditet, a uspjeli su mnogo postići.”

„Razgovor s našim starijim vršnjacima nevjerojatno je iskustvo jer ih gledam kao mentore koji su me mnogočemu naučili i utrli nam put da znamo što nam još preostaje učiniti. Kamo trebamo ići? Kako trebaju ljudi poput mene utirati put za sljedeću generaciju? Nevjerojatno je vidjeti ih kako prihvaćaju, znate, pametne utikače i pametne žarulje i brave na vratima, i jednostavno uče kako to učiniti. To je nevjerojatna ustrajnost i volja za učenjem i prilagodbom. I o tome se oduvijek radilo. I gledam ljude koji su bili prije mene i zovem ih pionirima, a stvari s kojima su se morali nositi bile su važne za njihovo preživljavanje. Mnoge su dobrobiti njihovih žrtava. Da se tehnologija nije razvijala, ovih zadnjih 45 godina bio bi drukčiji život. Kvaliteta života s tehnologijom je nevjerojatan dar.”

„Kao da vam je skinut teret s ramena, u smislu da se ne morate se oslanjati na sebe da to učinite. Imam tehnologiju koja to može učiniti za mene. A takve stvari su ogromne jer vam omogućuju slobodu da radite ono za što ste stvoreni.”

„Koliko daleko možemo ići u usavršavanju asistivne tehnologije? Kako će svijet izgledati u sljedećem stoljeću? Jedno je sigurno: ne bismo mogli doći ovako daleko bez onih koji su bili prije nas i ostavili traga.”