Videolekcija: Vršnjačka podrška studentima s invaliditetom

Intervjuirana osoba: prof. dr. sc. Leila Kiš-Glavaš, redovita profesorica u trajnom izboru/Sveučilište u Zagrebu Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Lana Mihoković, studentica/Sveučilište u Zagrebu Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet oktorica znanosti Lelia Kiš-Glavaš, redovita profesorica u trajnom izboru na Odsjeku za inkluzivnu edukaciju i rehabilitaciju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te Lana Mihoković (studentica s invaliditetom) predstavit će na koji način je organizirana vršnjačka podrška studentima s invaliditetom u visokoškolskim ustanovama na području Republike Hrvatske. P: Na koji se način ostvaruje vršnjačka podrška studentima s invaliditetom u visokom obrazovanju u Republici Hrvatskoj? Vršnjačka potpora studentima s invaliditetom u visokom obrazovanju u Republici Hrvatskoj uglavnom se realizira kroz provođenje kolegija, uglavnom izbornog sveučilišnog kolegija Vršnjačka potpora studentima s invaliditetom, u okviru kojih studenti stječu kompetencije za pružanje vršnjačke potpore i onda ju kroz jedan ili dva semestra nastavljaju pružati svojim kolegama, studentima s invaliditetom. Na nekim sastavnicama sveučilišta postoji tzv. obrazovna asistencija gdje studenti pružaju vršnjačku potporu studentima s invaliditetom na način da im se to nadoknađuje kroz studentske ugovore, dakle s financijskim sredstvima. A, međutim, moram reći da ovdje nismo uvijek sigurni kakva je i da li uopće postoji edukacija studenata, ali nekako mi se čini da se mogu činiti velike greške i da je možda nekad bolje ne pružati potporu, nego pružati potporu koja nije adekvatna. P: Kako je nastao sveučilišni kolegij vršnjačka podrška studentima s invaliditetom? Kolegij smo kreirali poprilično davno. Krenuli smo sa njegovim provođenjem akademske godine 2011./2012. i od tada ga provodimo svaki semestar. Kreirali smo ga kao jednu od projektnih aktivnosti u okviru jednog Tempus projekta. To bi danas bili Erasmus+ Capacity Building projekti, dakle u kojem je sudjelovalo 12 partnerskih institucija, od kojih osam iz Hrvatske. Dakle šest od tada sedam sveučilišta je sudjelovalo u kreiranju ovog kolegija. Kolegij se danas izvodi, dakle, na Sveučilištu u Zagrebu, ali jednako tako i na Sveučilištu u Rijeci, Puli i Sveučilištu u Zadru. P: Kakva su iskustva studenata koji upisuju kolegij? Svaki semestar provodimo evaluaciju kolegija i mogu reći da su iskustva, odnosno možemo reći da je dobrobit od kolegija obostrana, dakle kako za studente asistente koji pružaju potporu, tako i za studente s invaliditetom. Studenti s invaliditetom, naravno, postaju samostalniji u svojim svakodnevnim akademskim aktivnostima, ali ono što jako ističu je da imaju također i emocionalnu potporu, socijalnu potporu i da realiziraju puno prijateljstava. I još bih možda podvukla i to što i oni sami ističu da ne samo da su primatelji potpore, nego da oni isto tako potporu i pružaju na način da možda podsjećaju studenta asistenta na neke aktivnosti, na neke obveze i slično. Studenti asistenti pak svakako dobivaju jako puno onih nekakvih mekih vještina, a prije svega oni ističu propitivanje svojih vlastitih stavova, sustava vrijednosti, uče postaviti granice u odnosima, uče se asertivnom ponašanju i tako dalje. P: Kakva su vaša iskustva u primanju i pružanju vršnjačke podrške tijekom studiranja? Pa ja sam studentica koja prima vršnjačku potporu i moje iskustvo s vršnjačkom potporom je izuzetno pozitivno. Od početka studija imam kolegicu koja mi pruža potporu i na fizičkoj i na emocionalnoj razini u vidu podrške, savjetovanja, razgovora do onih fizičkih aktivnosti kad mi je pomoć potrebna. I nekako vršnjačka potpora mi je značajno olakšala studiranje, pružila mi je neke osjećaje sigurnosti, doprinijela boljoj uključenosti u akademsku zajednicu i taj pristup, odnosno sudjelovanje u vršnjačkoj svakako može učiniti razliku te bi ga stoga preporučila studentima s invaliditetom koji osjete potrebu za tim. P: Koje su dobre strane, a koje su izazovi u provedbi vršnjačke podrške? Pa evo, prvo ću se osvrnuti na dobre strane. Kako sam rekla, podrška u svakom trenutku, i na fizičkoj i na emocionalnoj razini, i taj neki osjećaj sigurnosti prije svega. Sama činjenica da imate nekog svog na koga možete računati u svakom trenutku vam ono doprinosi i olakšanju i sigurnosti jer opet nama se vrti hrpu pitanja po glavi, koga zamoliti za pomoć, da li će svi studenti u jednakoj mjeri biti spremni, i uostalom voljni pomoći na kraju krajeva, tako da te dvije činjenica bih istakla. A nedostatci, osobno ih nisam imala, ali možda bih rekla nedostatak sigurnosti pružatelja vršnjačke potpore. Mislim, oni pohađaju te edukacije, ali i dalje su nesigurni i dalje traže tu neku potvrdu od strane nas, jel dobro rade i nisu sigurni u svoje kompetencije, odnosno sumnjaju u svoje sposobnosti. P: Koji su vaši prijedlozi za poboljšanje provedbe vršnjačke podrške? Koji su vaši prijedlozi za poboljšanje provedbe vršnjačke podrške? Po mom mišljenju to bi bila senzibilizacija zajednice, osvijestiti društvo da svaki invaliditet je priča za sebe i svaki od njih ne zahtjeva pomoć u jednakom intenzitetu. I nekako sam dobila dojam da studenti imaju strah od potpore, odnosno pomaganja i da su dosta nesigurni i nekako izbjegavaju to. S druge strane, samoosnaživanje studenata s invaliditetom, da se odvaže tražiti pomoć ako im je zaista potrebna jer ja vidim u ovoj mojoj ulozi da ima studenata kojima treba pomoć, ali nikako da se oni odvaže zatražiti tu istu pomoć i nekako dati jasne smjernice i upute da podrška, to jest potpora nije isto kao i pomoć studentima pružateljima. I u principu, to je to. Educirani i senzibilizirani studenti asistenti pružajući osnove vršnjačke potpore, mogu kreirati takve uvjete za studente s invaliditetom kojima će se prevladati niz prepreka koje organizacijski i objektivno postoje u visokom obrazovanju te na taj način sudjelovati u stvaranju inkluzivnog visokog obrazovanja.