Uvod: pedagogija, didaktika i metodika

Didaktika je grana pedagogije koja teorijski i iskustveno prikuplja spoznaje o školskoj nastavi i učenju. Osnivačima didaktike smatraju se Wolfgang Ratke (Methodus didactica, 1613) i Jan Ámos Komenský (Didactica magna, 1632). Didaktika se definira kao teorija obrazovanja uopće, neovisno o mjestu obrazovnog procesa ili kao teorija obrazovanja u nastavi koja predstavlja najsustavniji susret studenata, nastavnika i izvora znanja.

Riječ didaktika poznata je oko 2500 godina (grč. didaskein: vještina podučavanja) i imala je sljedeća značenja: 

didaskein - poučavati i držati nastavu

didaskalos - učitelj (uglavnom rob muškog roda)

didaskaleion - škola, prostor za učenje

didaktike tehne - tehnika, odnosno umijeće poučavanja.

Danas se naziv didaktika većinom koristi na području Europe, dok se na angloameričkom govornom području koriste termini: curriculum, theory of instruction ili research onteaching. Postoje brojne definicije didaktike, a Pranjić ih (prema Cindrić et al., 2016) dijeli u pet skupina:

• znanost o poučavanju i učenju
• teorija ili znanost o nastavi
• teorija obrazovnih sadržaja
• teorija upravljanja procesima učenja
• primjena psiholoških teorija poučavanja i učenja.

Gudjons (1993) ističe da didaktika uvijek obuhvaća dva aspekta: poučavanje i učenje. Procese poučavanja i učenja moramo uvijek sagledavati u sklopu obrazovnih ustanova (škole, obrazovanje odraslih, izvanškolsko radno obrazovanje) kao organizirane procese poučavanja i učenja. Poljak (1991) objašnjava odnos didaktike i pedagogije stavljajući ih u kontekst stupnjeva obrazovanja, a didaktiku definira kao granu pedagogije koja proučava opće zakonitosti obrazovanja, a pod zakonitostima obrazovanja smatra uzročno-posljedične veze i odnose u procesu stjecanja obrazovanja. 

Didaktika opisuje i objašnjava djelotvornost nastave na temelju didaktičkih načela te predviđa uzročno-posljedične veze u odgojno-obrazovnom procesu. Cindrić et al. (2016) navode da didaktika ima sljedeće zadaće:

analizirati i planirati odgojno obrazovni proces

osigurati praktične smjernice za djelovanje nastavnika u nastavnom procesu

Didaktika daje smjernice koje valja shvatiti kao pomoć učitelju u poučavanju i učenju, a ne kao gotov, dovršen recept ili recept za sigurno postupanje u složenim nastavnim situacijama. Smjernice su otvorene mogućnosti koje učitelj može primijeniti, propitivati u vlastitoj praksi te ih često nadilazi djelovanjem. Smjernice, prema tome, nisu smetnja učiteljevoj i učenikovoj kreativnosti. S tog motrišta didaktika nije samo teorija, već i promišljanje o praksi i odgovornosti za nju.

omogućiti uvid u didaktičke teorije i pravce

Ona je izvorište cjelokupne pedagogije u kojoj nastava zauzima središnje mjesto. Kao dio školske pedagogije, didaktika se bavi svrhom i zadatcima nastave povezujući obrazovne ciljeve (stjecanje znanja, razvijanje sposobnosti) s odgojnim ciljevima (razvijanje interesa, afirmacija racionalnih stavova, poticanje korisnih potreba). Ostvarenje ciljeva povezuje s učinkovitim ustrojem nastave i njezinih vremenskih odsječaka (školska godina, mjesec, tjedan, sat) te nastavnih sadržaja i jedinica. Istražuje djelotvornost nastave kroz didaktička načela, osmišljava uspješne metode poučavanja, prilagođava nastavu veličini skupina, promišlja o njezinu tijeku prema logici procesa učenja te razvija sustave praćenja, ocjenjivanja i vrjednovanja. Između opće teorije obrazovanja i nastavne prakse stoje metodike školskih predmeta, tzv. specijalne didaktike koje primjenjuju opća načela na konkretne sadržaje.

Suvremena didaktika obuhvaća i kurikulumske sadržaje jer se bavi ciljevima, strategijama, medijima i vrednovanjem. Također, možemo govoriti o didaktici digitalnog doba ili e-didaktici, gdje neki autori, poput Tchoshanova (2013), tvrde da razlika između tradicionalne didaktike i e-didaktike proizlazi iz promjene paradigme: naglasak se pomiče s podučavanja na oblikovanje procesa učenja. Taj je pomak osobito vidljiv u online obrazovanju, gdje je klasično podučavanje ograničeno formatom nastave. U tradicionalnoj je didaktici osnovni oblik rada nastava licem u lice (ponekad i hibridna), dok su u e-didaktici dominantne kombinirana i mrežna nastava. Time se i prostor učenja mijenja: učionicu zamjenjuje virtualno okruženje koje stvaraju sustavi za upravljanje učenjem i društvene mreže.

Jedan je od suvremenih pristupa i inkluzivna didaktika koja označava pristup poučavanju i učenju koji u središte stavlja različitost studenata i pravo svakoga na obrazovanje. Ona se razvija na temelju koncepta inkluzije, utemeljenog na ljudskim pravima, jednakim mogućnostima i socijalnoj pravdi. Cilj je inkluzivne didaktike stvaranje nastave koja ne prilagođava studente unaprijed zadanim obrascima, nego obrazovni sustav i metode poučavanja prilagođava potrebama studenata. Time se naglašava odbacivanje pristupa „jedan kurikulum za sve” i usmjerava se na fleksibilnost, diferencijaciju i otvorenost prema različitim potrebama i potencijalima.

Nastavnici imaju ključnu ulogu jer oblikuju nastavne strategije koje trebaju spriječiti marginalizaciju i diskriminaciju te omogućiti uključivanje svih studenata, osobito onih s posebnim potrebama ili onih koji pripadaju društveno ranjivim skupinama. Inkluzivna didaktika pritom povezuje socijalnu i individualnu dimenziju: doprinosi jednakosti u društvu, a pojedincima omogućuje razvoj kompetencija i veću autonomiju. Iako se u praksi još uvijek javljaju izazovi poput nedostatka kompetencija nastavnika ili nedovoljno jasnih smjernica, inkluzivna didaktika teži tome da obrazovanje postane proces u kojem svi studenti aktivno sudjeluju i imaju priliku za uspjeh.

Za više informacija o didaktici u suvremenom kontekstu preporučujemo vam 8. poglavlje Didaktika u suvremenom kontekstu mrežno dostupne publikacije Didaktika autora Vasilj i Jovanović.