Osnovni didaktički pojmovi

Obrazovanje je jedna od osnovnih pedagoških kategorija i funkcija te obuhvaća znanje i sposobnosti. U didaktici je razvijanje sposobnosti funkcionalna strana obrazovanja, odnosno funkcionalni zadatak nastave jer se odnosi na funkciju čovjeka kao ličnosti u društvenom životu i radu. Sposobnosti se razvijaju posredstvom aktivnosti, dakako na temelju određenih dispozicija i objektivnih uvjeta životne sredine. Zadaća je nastave da posredstvom brojnih i raznovrsnih aktivnosti unapređuje razvoj sposobnosti.

Nastava je s ciljem usmjeren planiran i programiran proces u kojemu sudjeluju dva subjekta: nastavnik i subjekt koji uči (učenik, student). Odvija se u obrazovnoj ustanovi (osnovnoj ili srednjoj školi, visokom učilištu, ustanovi za obrazovanje odraslih) i izvan nje u (poduzeću, nevladinoj udruzi itd.). Njom se ostvaruju nastavni i/ili tematski planovi i programi. Težište nastave treba biti na aktivnosti subjekata koji uči (Petričević i sur., 2005).

Odgojno-obrazovna ustanova podrazumijeva ustanovu koja ispunjava propisane uvjete (ciljeve, plan i programe, nastavnike, apersonalne medije i prostore) za odgoj i obrazovanje djece predškolske dobi, učenika osnovnih i srednjih škola, studenata i odraslih. U sustavu cjeloživotnog učenja odgojno-obrazovne ustanove su vrtić, osnovna škola, srednja škola (gimnazija, umjetnička i strukovna), visoko učilište (sveučilišno i strukovno) i ustanova za obrazovanje odraslih (Petričević i sur., 2005).

Pojavom digitalne tehnologije započinje transformacija tradicionalne nastave u oblike poučavanja podržane tehnologijom. U početku se digitalni alati koriste kao dopuna klasičnom nastavnom procesu, primjerice, za prikaz multimedije, online zadatke ili komunikaciju izvan učionice. S vremenom se takva praksa razvija u mješovitu (hibridnu) nastavu u kojoj se sustavno kombiniraju aktivnosti licem u lice i aktivnosti u virtualnom okruženju. Učenici dio sadržaja obrađuju online, često vlastitim tempom, dok su susreti u učionici usmjereni na raspravu, primjenu znanja i suradničko učenje.

Daljnjim razvojem tehnologije i digitalnih platformi nastaje online nastava koja se u potpunosti odvija u virtualnom prostoru. U takvom modelu nema fizičke prisutnosti u odgojno-obrazovnoj ustanovi; umjesto toga koriste se videokonferencije, virtualne učionice, digitalni materijali i interaktivni alati. Online nastava omogućuje fleksibilnost, pristup obrazovanju neovisno o mjestu boravka i personalizirano učenje, ali zahtijeva visok stupanj digitalne kompetentnosti i samoregulacije učenika. Ovaj razvoj pokazuje kako tehnologija postupno mijenja pedagogiju, metode rada i ulogu nastavnika.

U strukturi nastave potrebno je razlikovati sljedeće aspekte: organizacijske, spoznajne, psihološke i metodičke. Prema Poljak (1980), ti elementi predstavljaju etape nastavnog procesa. Organizacijskim ili didaktičkim komponentama smatraju se priprava, pripremanje, uvođenje, postavljanje problema, prikupljanje materijala, obrađivanje, izvođenje rada, uvježbavanje, ponavljanje, učvršćivanje, provjeravanje i ocjenjivanje.

Iz grafičkog prikaza proizlazi da nastavni proces u cjelini, pa tako i pojedina njegova etapa, ima materijalno-tehničku stranu, spoznajnu stranu, psihološku stranu i metodičku stranu s brojnim elementima koji se nižu sukcesivno, ali i simultano integriraju u pojedinoj etapi nastavnog procesa kao njezini mikroelementi.

Nastava započinje planiranjem nastavnih cjelina i pripremanjem pojedinih nastavnih jedinica te se ostvaruje različitim aktivnostima u sklopu nastavnog sata, počevši od upotrebe tehničkih sredstava, preko konstruiranja i rekonstruiranja nastavnih sadržaja pa do odgojnih mjera, pisanja po ploči i usmene kontrole. Nastava završava vrednovanjem nastavnog procesa i uspjeha studenta. (Pranjić, 2005). Bitno je naglasiti kako izazovi organizacije nastave u digitalnom okruženju ima i svoje dodatne izazove, o čemu će biti više govora u idućim dijelovima tečaja.