Uloga knjižnice u obrazovanju studenta i nastavnika

Do sada su studenti pristupali informacijama u fizičkom prostoru obrazovne institucije, no razvojem informacijsko-komunikacijske tehnologije studenti više ne moraju biti u fizičkom prostoru same institucije, već informacijama, znanju i obrazovnom procesu mogu pristupiti virtualno, s bilo kojeg mjesta i u bilo koje vrijeme. Ovo se posebice odnosi na studente koji se dodatno obrazuju ili stručno usavršavaju, kao primjerice doktorandi ili studenti izvanrednih studija.

S druge strane, javlja se i potreba studenata redovitih studija za pristupom informacijama i obrazovnom sadržaju izvan predavanja i vježbi. Za realizaciju ovih zahtjeva potrebna je dobra suradnja knjižničara, nastavnika i IT osoblja koja je moguća i stvaranjem centara e-učenja koji će pomoći upoznavanju, osvještavanju i korištenju svih mogućnosti koje pruža elektroničko obrazovno okruženje (kako za hibridno učenje, tako i za učenje na daljinu).

Ciljevi visokoškolskih knjižnica zapravo predstavljaju podršku ostvarenju strategije sveučilišta, ali i stvaranju informacijskih pismenih osoba spremnih za cjeloživotno učenje i obrazovanje.

Osim upravljanja kvantitetom i različitošću informacija, knjižničari moraju istodobno pomagati onima koji uče u razumijevanju širine i dubine onog što je dostupno. Informacijska je pismenost napredovala i uključila medijsku i digitalnu pismenost, svijest o novim oblicima i pomagalima za pristup digitalnim informacijama. Informacijska pismenost definirana je kao temelji za učenje u okruženju u kojemu koriste informacije kao dio svojega formalnog obrazovnog procesa. Nekoć je rezultat dobrog obrazovanja bilo razumijevanje određenog dijela znanja odnosno discipline, dok su danas to vještine analize, vrednovanja i sinteze koje su nužne za razumijevanje i snalaženje u današnjem izvorima bogatom svijetu.

Prihvaćanje i implementacija elektroničkih okruženja u obrazovanju dovela je do aktivnije uloge knjižničara i to u vidu pružanja podrške osoblju i studentima kako bi se u potpunosti iskoristile mogućnosti i prednosti e-učenja. Ako uspoređujemo tradicionalni knjižnični model u kojem su zadaće osoblja u velikoj mjeri okrenute upravljanju građom, novi knjižnični model zahtijeva više vremena i osoblja za interakciju sa samim obrazovnim okruženjem. Knjižnično osoblje jedan je od aktivnih sudionika toga novog okruženja i to u vidu podrške korisnicima, poučavanja vještina informacijske pismenosti, obrazovanja i stručnog usavršavanja samih knjižničara te organizacije i upravljanja obrazovnim sadržajem. To se očituje u nizu različitih usluga, uključujući fizičke tečajeve i online webinare, u pomoći u poučavanju i korištenju informacijskih izvora te u organizaciji i upravljanju obrazovnim materijalima.

Članak koji slijedi nudi dublji uvid u ulogu visokoškolskih knjižnica u kontekstu osiguravanja kvalitete i reakreditacije visokih učilišta, pri čemu autorica analizira standarde, izazove i prilagodbe koje knjižnice provode u digitalnom okruženju. Tekst je vrijedan jer pokazuje kako se knjižnice transformiraju iz pasivnih čuvara građe u aktivne partnere u obrazovnom procesu, što je ključno za razumijevanje suvremene prakse e-učenja.

Preporučujemo pročitati više o ovoj temi u Pikić (2017).