Dobrobit u informacijskom društvu

Dobrobit podrazumijeva pristup i vlastitim i vanjskim resursima kako bismo se  s izazovima uspješno nosili, čime se osigurava otpornost i sposobnost prilagodbe životnim okolnostima.

Pojam dobrobiti teško je jednoznačno odrediti. Glavni izazovi proizlaze iz njegove višedimenzionalne naravi s obzirom na to da obuhvaća psihičke, društvene, tjelesne i okolišne aspekte. Također dobrobit je prvenstveno subjektivno iskustvo. Naime, ono što čini dobrobit za jednu osobu, ne mora nužno vrijediti i za drugu.

Kako bi se ovaj pojam strukturirao, potrebno je razmotriti dva aspekta teorije dobrobiti:

1. Hedonistička dobrobit (sreća): usredotočena je na užitak, zadovoljstvo, pozitivne osjećaje i odsutnost negativnih proživljavanja. Često se mjeri subjektivnim zadovoljstvom životom. Ključni je cilj maksimiziranje ugode i minimiziranje boli.

2. Eudaimonistička dobrobit (ispunjenost): usredotočena je na smislen i ispunjen život, ostvarivanje osobnog potencijala, rast, svrhu i samorealizaciju. Iako se ispunjenost i ugoda preklapaju, eudaimonistički život uključuje angažman u zahtjevnim i smislenim aktivnostima uz ostvarenje određenih ciljeva.

Iako su oba aspekta važna, visokoškolske ustanove trebaju se usredotočiti primarno na eudaimonističke aspekte dobrobiti s obzirom na zahtjevnu prirodu studentskog i nastavničkog života koji je usmjeren na učenje i razvoj. U tom kontekstu možemo izdvojiti sljedeće komponente eudaimonističkog aspekta dobrobiti:

• Rast i razvoj u akademskom okruženju u okviru kojih eudaimonija potiče studente i nastavnike na suočavanje s akademskim izazovima, na učenje iz neuspjeha i postizanje usredotočenosti u radu i učenju.

• Stabilnost i potpora kod koje je fokus na postizanju dobrobiti kao ravnoteže između resursa i izazova, što omogućuje instituciji da identificira nedostatke u sustavu potpore (resursima) za studente i nastavnike koji se suočavaju s ciljevima povezanim s učenjem, ispitima ili istraživanjem.

• Društvena uključenost koja obuhvaća društvenu povezanost i osjećaj pripadnosti, važne faktore za studente kao i za nastavnike.

Ako želite više saznati o tome, pročitajte stručni članak na „The challenge of defining wellbeing".

Slika 1. Koncept dobrobiti, Izvor: The challenge of defining wellbeing

Dobrobit u visokoškolskoj ustanovi nije univerzalan pojam; ona je prvenstveno subjektivno, situacijsko i višedimenzionalno iskustvo definirano kao točka ravnoteže između individualnih resursa i suočenih izazova. Upravo zbog te inherentne subjektivnosti različite skupine dionika unutar ustanove različito percipiraju ključne faktore koji utječu na njihovu dobrobit. Studenti su često usredotočeni na aspekte poput socijalne povezanosti i fleksibilnosti učenja, dok zaposlenici naglašavaju ravnotežu poslovnog i privatnog života i adekvatno upravljanje radnim opterećenjem (više informacija na pogledajte u izvještaju „Needs and wellbeing of students and staff" u izdanju DIGI-HE projekta).

Na temelju navedenog zaključuje se da svaka visokoškolska ustanova mora razviti vlastiti, prilagođeni program koji uzima u obzir sve tri ključne domene koje utječu na dionike: Zajednica i kultura (npr. osiguravanje psihološke sigurnosti), Pravila i prakse (npr. fleksibilnost studija/rada i sustavi podrške) i Institucionalne vrijednosti (npr. transparentnost i kultura poštovanja).

Ovaj strateški pristup pokreće i pitanje odgovornosti i važno je naglasiti da iako je dobrobit individualna, ustanova snosi ključnu odgovornost za stvaranje okvira u kojem se dobrobit može osigurati. Visokoškolska ustanova mora postaviti strateški okvir i ciljeve i  osigurati dovoljne resurse (poput savjetovališta za mentalno zdravlje i kvalitetne radne uvjete) za njihovo postizanje. Važno je provoditi pravedne i transparentne odluke i uspostaviti politiku koja podržava ravnotežu i fleksibilnost. Institucionalna podrška najučinkovitija je kad stvara poticajne uvjete za rast i razvoj, dok pojedinac ostaje odgovoran za aktivno korištenje tih resursa i održavanje svoje osobne ravnoteže.

Izvor slike: Shutterstock