Vrste prilagodba u nastavnom procesu

Formativno ocjenjivanje ključno je za uspjeh u učenju. Mnogi studenti sa specifičnim teškoćama učenja imaju koristi od više načina vrednovanja. Važne su povratne informacije o njihovu radu. Za ispite i druge oblike sumativnog vrednovanja važno je da studenti s invaliditetom imaju priliku unaprijed iskusiti uvjete ispita. To je posebno važno za sve studente koji se moraju koristiti nekim oblikom asistivne tehnologije. Ključno je da studenti nikad ne bi trebali prvi put koristiti bilo koji alat u stresnim uvjetima ispita. Zato ih se treba poticati da se koriste svim tehnologijama koje su im potrebne tijekom učenja.

Preveliko oslanjanje na jedan ili ograničen broj načina vrednovanja sužava mogućnosti da studenti pokažu puni opseg svojeg znanja. Na primjer, od studenata se može tražiti da dovrše zadatke poput eseja, zadataka ili praktičnih vježbi u uvjetima pod nadzorom, često na kraju kolegija/programa studija. Međutim, postoji niz drugih zadataka procjene, uvjeta i vremena koji doprinose promicanju inkluzivnog načina vrednovanja u kolegiju/programima koji mogu vrednovati iste/slične vještine i razumijevanje.

Važan su element kvalitetnog vrednovanja jasni kriteriji vrednovanja za različite zadatke. Kriteriji vrednovanja pojašnjavaju ocjenjivačima i studentima očekivanja od predanog rada, ovisno o vremenu i uvjetima u kojima se izvršavaju.

Prilagodbe tijekom ispitnih situacija studentima s poteškoćama mentalnog zdravlja mogu se odnositi na okolnosti poput veličine prostorije (manja prostorija, manje studenata u prostoriji), osobitosti smještaja studenata unutar prostora (smještaj bliže izlazu, na rubu reda ili uz prozor), individualnog boravka (boravak u prostoriji s pet ili manje studenata), vremenske prilagodbe (pauze, produljeno vrijeme pisanja ispita), korištenja računala (zbog tremora prouzročenog tjeskobom) (Jokić Begić i sur., 2015).

Zadatak: Pogledajte videoprikaz Adjusting to university with autism and anxiety / Prilagodba studiranju osobe s autizmom i anksioznošću o iskustvima studenta s autizmom i njegovim preporukama za podrškom.

Transkript Videa

Dobar dan. Ja sam Bill Harrison. Nedavno sam diplomirao na sveučilištu SAE Oxford gdje sam studirao vizualne efekte i animaciju. Imam 22 godine. Govorit ću o tome kako su moja anksioznost i autizam utjecali na moje obrazovanje.

Blagi oblik autizma dijagnosticiran mi je pri rođenju, zbog čega mi je teško razgovarati s ljudima. Zbog toga mi je vrijeme nasamo vrlo važno. Također, teško mi je podnijeti buku, bilo da je riječ o jednom glasnom zvuku ili različitim jako glasnim zvukovima. To uključuje požarne alarme, mlazne avione, gužvu, vikanje i slično. Zbog autizma također mi je teško slušati uplakanu djecu i bebe.

Zbog autizma moje je obrazovanje bilo nešto drukčije. Od osnovne škole bio sam dio posebne grupe s drugim učenicima s autizmom. Umjesto da nas se poučava na uobičajeni način, većinu stvari učili smo na zabavan način. Na primjer, tražili smo slatkiše po igralištu kako bismo razumjeli snalaženje u prostoru ili smo u kuhinji pripremali tost s traženim dodatcima.

U srednjoj školi na nastavi sam bio s asistentom u nastavi koji mi je pomagao razumjeti sadržaj lekcija, davao mi je odmor kad je to bilo potrebno i pomagao mi tijekom grupnog rada. Imao sam tu podršku do 11. razreda kad sam želio postati neovisniji.

Biti autističan značilo je da mi je ponekad bilo teško snaći se u društvenom životu fakulteta i u samostalnom putovanju. Iako sam živio kod kuće, obično sam bio tih dok sam radio ili se odmarao. Prezentacije na fakultetu bile su mi teške zbog pritiska da dobijem dobru ocjenu, a zbog vremenskog ograničenja žurio bih s prezentacijom.

Ono što mi je pomoglo s autizmom bilo je traženje podrške na fakultetu ako bih bio pod stresom ili se osjećao uznemireno ili pronalazak tihog mjesta ako bi razina buke postala preteška. Također, važno je bilo planiranje unaprijed bilo kakva rada ili putovanja kako bih bio spreman za eventualne promjene.

Osim autizma imao sam i napadaje anksioznosti prije i tijekom fakulteta. Obično bih osjetio „leptiriće u želucu”, pojačalo bi mi se mucanje i često bih plakao više nego inače. Potražio sam pomoć zbog toga iako sam se često ograničavao u tome jer nisam želio pokazati slabost. Otada, moja anksioznost često raste na jesen i zimi.

Drugi razlog za porast moje anksioznosti bili su rokovi na koledžu i fakultetu. Često bih žurio s projektom ili zadaćom kako bih ispunio rok i predao rad ranije. Rezultat toga bio je da nikad nisam pao godinu, ali je ocjena bila niža nego što sam se nadao.

Razgovarao sam o tome s upravom fakulteta i ponudili su mi termine sa savjetnikom. Seanse su dosta dobro funkcionirale. Savjetnik je razumio što me čini anksioznim, dao mi je savjete kako se nositi s trenutcima kad sam tjeskoban i dao mi vremena da objasnim kako se osjećam. Nekima od tih metoda koristim se i danas kad se osjećam anksiozno.

Nadam se da moja priča o autizmu i anksioznosti može pomoći vama ili nekome do koga vam je stalo. Važno je da se nosite s problemima koje možda imate, bilo da je riječ o podučavanju vježbama disanja, odlasku u tihe prostore ili pokazivanju da niste sami. Bio bih jako sretan kad bi moja priča inspirirala ljude. Hvala!