Povezivanje tradicionalnog i suvremenog pristupa u visokoškolskom obrazovanju

Konstruktivizam, kao što je prethodno objašnjeno, temelji se na ideji da je učenje proces aktivne izgradnje znanja na temelju prethodnog iskustva i interakcije pojedinca s okolinom. U toj koncepciji naglasak je na individualnoj konstrukciji značenja, gdje student djeluje kao samostalan subjekt koji organizira, strukturira i interpretira informacije kako bi oblikovao vlastito razumijevanje sadržaja.

Socijalni konstruktivizam, iako dijeli temeljna načela s konstruktivizmom, dodatno naglašava društvenu dimenziju učenja. Znanje ne nastaje isključivo kao proizvod individualne kognicije, već se konstruira suradnjom, dijalogom i zajedničkim rješavanjem problema (Liu, 2005).

U kontekstu visokog obrazovanja socijalni konstruktivizam ima značajne implikacije za organizaciju nastave koja uključuje sljedeće elemente:

• grupni i timski rad
• projektno i problemsko učenje
• vršnjačko poučavanje i evaluaciju
• zajedničku izradu sadržaja (npr. wiki)
• rasprave na forumima i u sinkronim sesijama
• suradnju u digitalnim alatima (npr. Padlet, Miro, Google Workspace).

Ovaj pristup promiče ideju da znanje nastaje interakcijom među studentima, između studenata i nastavnika, ali i kontaktom sa širom zajednicom znanja, primjerice mrežnim zajednicama, otvorenim obrazovnim resursima, repozitorijima i profesionalnim mrežama, odnosno korištenjem e-učenja (Wangpipatwong & Papasratorn, 2008).

Konstruktivizam i socijalni konstruktivizam nisu međusobno isključivi, već se međusobno nadopunjuju. Dok konstruktivizam naglašava unutarnje, individualne procese učenja, socijalni konstruktivizam proširuje taj pogled i stavlja naglasak na kulturne alate, jezik i društvene odnose kao neizostavne elemente učenja. U digitalnome obrazovnom okruženju ova povezanost postaje posebno izražena. Tehnološki alati koji omogućuju suradnju (npr. forumi, zajednički dokumenti, virtualne učionice, LMS platforme) pružaju idealnu infrastrukturu za provedbu socijalno-konstruktivističkih obrazovnih modela. S druge strane, alati za personalizaciju i samoregulaciju (npr. e-portfoliji, interaktivne lekcije, refleksivni dnevnici) osiguravaju prostor za individualnu konstrukciju znanja u duhu konstruktivizma.

Upravo zato, suvremeni kurikulumi koji integriraju konstruktivistička i socijalno-konstruktivistička načela predstavljaju najzrelije modele obrazovanja u kontekstu cjeloživotnog učenja, razvoja kritičkog mišljenja, komunikacijskih i kolaboracijskih kompetencija te digitalne pismenosti. Takvi pristupi odgovaraju izazovima 21. stoljeća i potiču studente ne samo da steknu znanje, već da ga stvaraju, dijele i kritički preispituju u autentičnom i dinamičnom okruženju.