Tradicionalni i suvremeni pedagoški pristupi

Suvremeni pedagoški pristup temelji se na shvaćanju obrazovanja kao aktivnog, dinamičnog i refleksivnog procesa koji se oslanja na znanstveno utemeljene teorije učenja. Dok je tradicionalni model poučavanja bio zasnovan na biheviorističkim načelima koja su naglašavala prijenos i reprodukciju znanja, suvremeni pristupi razvijaju se pod utjecajem konstruktivističkih i postkonstruktivističkih teorijskih okvira. Teorije poput konstruktivizma, konektivizma i sociokonstruktivizma naglašavaju važnost aktivne uloge učenika u procesu učenja, samostalnog otkrivanja značenja te stvaranja novih spoznaja kroz iskustvo, suradnju i refleksiju. Ovi koncepti usmjeravaju suvremeno poučavanje prema razvoju kritičkog mišljenja, samoreguliranog učenja i sposobnosti povezivanja različitih izvora znanja, osobito u digitalnom i mrežnom kontekstu. Nastavnik pritom preuzima ulogu mentora i facilitatora koji oblikuje poticajno obrazovno okruženje, usmjerava procese istraživanja i refleksije te potiče učenike na aktivno sudjelovanje i odgovornost za vlastiti napredak. Na teorijskim osnovama konstruktivizma i konektivizma razvijaju se suvremene nastavne strategije poput problemskog i projektnog učenja koje povezuju teorijska znanja s praktičnim situacijama i omogućuju razvoj kompetencija potrebnih za cjeloživotno učenje i profesionalno djelovanje.

Iako su s vremenom razvijeni različiti pravci unutar konstruktivističke paradigme, koja se pripisuje misliocima kao što su J. Dewey, J. Piaget, L. Vygotski i J. Bruner, ona u cjelini njeguje predodžbu o studentu kao pojedincu koji proširuje i razrađuje svoje znanje u konstruktivnom procesu – konstruktivnom utoliko što se nove informacije integriraju u postojeće znanje. Pritom se ne mijenja samo postojeća struktura znanja, već i nova informacija tim „uklapanjem” stječe dodatne kvalitete.

Drugim riječima, učenje se u okviru takvih polazišta opisuje kao konstantan proces proširenja i (re)organizacije vlastitog znanja. Konstruktivizam uvodi novu kvalitetu u teorije učenja i kognicije kojima je tradicionalno dominirala komunikacijska metafora. Ona je podrazumijevala da je nekakav korpus znanja, smješten izvan pojedinca i sadržan, primjerice u udžbeniku ili predavanju, trebao biti prenesen na studenta. Ako takva komunikacija nije bila uspješna, greška se pripisivala poruci (npr. načinu u organizaciji znanja određene poruke), izvoru poruke (neprimjerenost udžbenika) ili primatelju (npr. razina prethodnog znanja studenta). Novo i alternativno tumačenje procesa učenja, dakle konstruktivizam, tumači da poučavanje nije proces u kojem se znanje komunicira, već stalan i aktivan proces konstrukcije znanja.

Dakle, osnovna načela konstruktivizma predviđaju da znanja ne primamo pasivno osjetilima ili komunikacijom, već ga izgrađuje aktivni, misleći objekt. Znanje je organizirani iskustveni svijet subjekta, a ne objektivna ontološka realnost; ono je individualno, fleksibilno i stalno se mijenja. Iz ovakvoga određenja proizlaze preporuke za oblikovanje obrazovnih procesa koji, umjesto tradicionalne paradigme poučavanja, tj. posredovanja znanja, zahtijevaju da osoba koja uči propitkuje, provjerava, odbacuje ili modificira svoje konstrukte stvarnosti.

Pritom se nastoji da studenti što više samostalno odabiru i prerađuju informacije te stvaraju hipoteze i donose odluke. U okviru takve percepcije samostalno otkrivaju načela i zakone u sadržajima koje uče. Nastavnikova se uloga mijenja: on prvo treba uvesti studente u neko novo područje i pomoći im da otkriju kako će najlakše i najdjelotvornije stjecati novo znanje te ih s vremenom osamostaliti tako da nauče kako sami mogu učiti (learning to learn). Prema konstruktivističkim postavkama, pri učenju treba što više primjenjivati samostalan rad studenata na problemima koji su povezani s gradivom koje trebaju svladati, tj. oni trebaju rješavati složenije i s realnim svijetom povezane zadatke, koristiti se analizama slučajeva, raditi na projektima itd.

Primjeri konstruktivističkog pristupa u nastavi

Primjer 1. – Studij medicine: problemsko učenje (engl. problem-based learning, PBL)

Mali tim studenata dobiva opis pacijenta i, uz aktivaciju predznanja, formulira što znaju i što trebaju istražiti. Slijedi samostalno i timsko proučavanje izvora, izrada konceptualne mape i rasprava uz vođeno propitivanje. Završava se kratkom refleksijom o tome kako je novo znanje konstruirano i kako ga primijeniti u kliničkoj odluci.

Primjer 2. – Studij računarstva: projektno učenje (engl. project-based learning, PjBL)

Studenti osmišljavaju i razvijaju IoT (engl. Internet of Things) prototip za stvarnog korisnika. Iterativno testiraju rješenje, vode dnevnik učenja, planiraju rad na ploči kanban i redovito rade istorazinsko vrednovanje. Znanje nastaje dizajnom, pokušajima i pogreškama te javnom demonstracijom proizvoda.

Primjer 3. – Studij društveno-humanističkog smjera: socijalna anotacija i istraživačko učenje (engl. social annotation; engl. inquiry)

Studenti u digitalnom okruženju zajednički bilježe i komentiraju primarne izvore (npr. tekst, karta, artefakt) te uspoređuju perspektive i zajednički definiraju kriterije uspjeha. Iz tih bilježaka razvijaju interpretacije i mini studije slučaja koje potom predstavljaju i revidiraju prema povratnoj informaciji. Naglasak je na zajedničkoj konstrukciji značenja i metakogniciji.