Tradicionalni i suvremeni pedagoški pristupi

Sociokonstruktivistički pristup dominantan u obrazovnim sustavima skandinavskih zemlja, posebice Finskoj, učenje smatra aktivnim procesom do kojeg dolazi u interakciji s drugim ljudima. Lonka (2020) ističe kako sudjelovanje u kulturnim praksama i zajedničkim aktivnostima na brojne načine oblikuje našu kognitivnu aktivnost. Kontekst nije samo situacijski, nego ovisi i o kulturno i povijesno razvijenim tradicijama. Kognitivni razvoj itekako ovisi o određenoj vrsti kulturne okoline u kojoj se on može ostvariti. 

Razvijen je kao odgovor na ograničenja dosadašnjih teorija učenja koje su zanemarivale društveni i kulturni kontekst obrazovnih praksi. Polazi od epistemološke pretpostavke da se znanje ne prenosi kao gotova činjenica od nastavnika prema studentu, već se ono aktivno konstruira u interakciji s drugima, unutar konkretnih sociokulturnih uvjeta. Polazeći od konstruktivističkih temelja, ovaj pristup dodatno naglašava dijalošku prirodu učenja u kojoj su jezik, društvena komunikacija i kulturni obrasci djelovanja ključni čimbenici u oblikovanju kognitivnog razvoja. Znanje, u ovom okviru, nije fiksna i univerzalna kategorija, već kontekstualna, dinamična i društveno uvjetovana.

Ovaj pristup zahtijeva transformaciju nastavnikove tradicionalne uloge izvora informacija u ulogu facilitatora i organizatora suradničkog okruženja u kojemu se polaznici potiču na zajedničko rješavanje problema, konstrukciju zajedničkog pojmovnog okvira i refleksivno promišljanje. Polaznika se promatra kao aktivnog sudionika zajednice, a učenje kao proces koji se ostvaruje sudjelovanjem u autentičnim aktivnostima. Na taj način znanje postaje rezultat zajedničkog konstruiranja, a ne samo individualna spoznaja.