Suvremeni pristup učenju i nastavi

Model u kojem je student u središtu obrazovnog procesa polazi od pretpostavke da se znanje gradi djelovanjem, suradnjom i refleksijom. Naglašava se aktivno učenje, autonomija i odgovornost studenta za planiranje i dokazivanje učenja autentičnim zadatcima, uz jasne ishode i kriterije vrednovanja. Taj model je dominantan u ponučavanju u visokom školstvu danas, a temelji se na konstruktivističkoj teoriji učenja (Hayward, Dewey, Rogers, Knowles). Možemo reći da se radi o kompetencijskom pristupu poučavanju.

Bitne značajke pristupa usmjerenog na studenta su aktivno učenje, dubinsko razumijevanje, povećan osjećaj samostalnosti i odgovornosti kod studenata te međuzavisnost nastavnika i studenata. Radi se o kontinuiranom refleksivnom procesu uz propitivanje konteksta, kontinuirano unaprjeđenje iskustva učenja te osiguravanje toga da se ishodi učenja postižu na način koji potiče kritičko mišljenje i generičke vještine.

Uloga nastavnika mijenja se iz predavača u facilitatora koji postavlja okvir, nudi potporu i pruža pravovremenu formativnu povratnu informaciju. Digitalni ekosustav uključuje sustav za upravljanje učenjem, interaktivne sadržaje i alate za suradnju, a analitika učenja često služi za brzu analizu i prilagodbu nastave. Posebna se pažnja posvećuje inkluzivnosti, univerzalnom dizajnu za učenje i transparentnom ocjenjivanju korištenjem rubrika. Naglasak je također na samoregulaciji, jasnim kontrolnim točkama, mikroaktivnostima za provjeru razumijevanja i ciklusu povratne informacije, iteracije i refleksije kroz semestar.

Izazovi primjene modela

S druge strane, prema odgovorima sudionika radionice "Poučavanje usmjereno na studenta: zašto i kako?" održanoj na sastanku Mreže jedinica sustava osiguravanja kvalitete na visokim učilištima u Hrvatskoj ovo su izazovi primjene modela u kojem je student u središtu obrazovnog procesa:

• nedovoljna motiviranost/otpor studenata i nastavnika
• nenaviknutost studenata da budu aktivni
• nedovoljni resursi
• puno vremena za pripremu
• nedovoljno predznanje studenata
• povezivanje ishoda različitih kolegija s ciljem ostvarivanja ishoda studija
• nedovoljna educiranost dionika
• promjena svijesti i mentaliteta nastavnika i studenata
• heterogenost studenata
• nedovoljno prepoznavanje inovativnosti nastavnika (nagrađivanje)
• loša percepcija visokoškolskog obrazovanja
• otpor studenata prema suradničkom učenju
• otpor nastavnika prema stalnom usavršavanju
• niska razina samokritičnosti
• nezainteresiranost nastavnika za studente.

Velika većina tih izazova se mora prevazići na razini VU-u (posebno oni organizacijske prirode), dio njih na razini pojedinog odsjeka ili odjela (širenje primjera dobre prakse i iskustva nastavnika i studenata koji takav model primjenjuju može uvelike pomoći), ali posebne napore je potrebno napraviti na prevazilaženju onih izazova koji su na osobnoj razini nastavnika i studenata (najčešće motivacija, mogući osobni otpori i promjena svijesti/mentaliteta) jer oni ponekad predstavljaju prvu i najveću prepreku u uspješnom prelasku na takav model, kako za VU, tako i za pojedince u obrazovnom procesu.